Predosjećaj...
..Slobodan, tek s trhom ljubičasta dima,
Ja, što provom param rumen zid visina,
Nosim omiljena jela pjesnicima
Od sunčevih trava i azurnih slina,
Koji hitam, posut iskrama planktona,
Luda daska s pratnjom hipokampa tamnih,
Dok pod maljem Srpnja pada poput zvona
Tamno-modro nebo u vir voda plamnih...
Arthur Rimbaud ... Pijani brod
U glavi mi je panoptikum želja, kao u muzeju voštanih figura cijeli se svijet sakrio u orahovu ljusku dok pijana lađa jedri pučinom velikog oceana sna. Čujem olujno tužno zvono dok nad morem svjetle tri sunca, trodimenzionalnost sudbine, nemogućnost uzdizanja ka beskraju sna.
Živio si u zemlji iz koje pisma nisu stizala, živio si daleko, jako daleko…nisu te mogla dotaknuti slova mojih osjećanja, niti zvuci mojih sonata… živio si sakriven od mojih nastojanja da na oltaru od snova zapalimo svijeću drevnih privida… misao me nosila… putovala sam Rimbaudovom pijanom lađom… činilo mi se da ne mogu dosegnuti puteve već polako zatamljelog sunca… bila sam tek jadno ljudsko rebro… jauk sebe same… Rimbaudova izjava... "Kao divlja životinja podmuklo sam skakao na svaku radost, da je ugušim"
Naučila sam napamet ispovjedi tuga, tražila utjehu u samoći koja u takvim trenucima nezaustavljivo vreba na uplakano srce, gubila se u žudnjama, u mirisima izmišljenog cvijeta iz kojeg su me gledale oči boje djetinjih snova.
Upitah se, na koji način osmisliti besmisao misaonih sučeljavanja sa samim sobom…
Iznenada iza tame horizonta izranja četvrto sunce, svijetlost etičkog postojanja, svijetlost nad svijetlima. Orahova ljuska raste ka tom svjetlu spasenja, ispunja prostor sjedinjuje sve svjetlosti u moć trenutka.
Znala sam da postojiš, živio si u uspomeni kao duga sjena koje se nisam mogla ili nisam željela osloboditi… bio si silueta ljepote, ponekad nezamisljiv, ali pričinjalo mi se da si u moje grudi, nekom nadanaravnom silom, stavio svoje srce… vidjeh te u Rimbaudovoj pjesmi...
PREDOSJEĆAJ…
“U plav ljetnji suton, krenuću na staze,
Hoću, bockan žitom, da kroz nisku travu,
U njenoj svježini, moje noge gaze
I da vjetar kupa moju golu glavu.
Bez misli, bez riječi, pozvan od daljina,
S dušom, od ljubavi silne opijenom,
Na put ću poći, poput ciganina,
Kroz Prirodu - sretan kao s nekom ženom.”
U škrinji mogućnosti začuh uzdah vjetra, vidjeh, srcem odapet, let ptice, u prevratu sjena oćutjeh srž vremena, snagu davnog zenita, poeziju suza i vjetrom zapisano ime. Izronih iz utrobe neosjećanja i osjećajući sebe osjetih da me čekaš na početku priče…
Dijana Jelčić
|
