Crna maslina...
Jednog dana zavoljet ću čovjeka kojeg nikada prije ne vidjeh.
On će postati moja misao i ruke starjet će nam uporedo.
Tko zna gdje ću ga susresti?
Nije li krenuo s neke puste obale na sporom jedrenjaku,
ili je sjeo na konja u dvorištu neke krčme uz cestu i ne zna kuda da se uputi?
Možda ga muče brige koje nema s kim da podijeli,
ili je bolestan na samrti a nitko ne sjedi pokraj njega i ne grli njegovo uzglavlje.
Da mi je bar znati nešto o njemu!
Je li hrabar?
ili možda oklijeva?
I ročište nepoznato je li nam daleko?
Tko god je on,
i ma gdje je sada?
Tamo drveća, čuvaj ga!
Noći, zaštiti kas njegova konja!
Ceste, budite mu prijatelji.
Čarolija Zadra me pučinom vremena odnosi u prošlost, u dane prvih susreta, u prostranstva prvih ljepota, na početke životnog puta. Ljubav, skiper dobra srca, često našu životnu galiju sidri u luci voljenog grada. Tada lutamo zidinama, pjacom pet bunara, perivojem kraljice Jelene, kroz Fošu preko nove rive do Foruma. Čuvari grada nam se pod suncem i oblacima smiješe, Donat i Stošija nas pozdravljaju kao stare znance, daruju nam moć njihove tišine.
Dijana Jelčić
|
