Isprepletene...
Djevojčica i duga
Pod crvenim nebom crvena staza, zarasla u drač,
Bosim nogama kamenčiće gazim. Je li to moj plač?
A šuma šűmi na sve jačem vjetru, kroz šum je prasnuo grom.
Slap se izlio iz nebeskog jezera, u granju je nastao lom.
Haljina mi je mokra, i kosa, hladno je, posve sam sama!
Urliče vjetar u krošnjama crnim, na stazu se spustila tama.
Pomalo, strašna oluja se smiri i iz potpunog mraka,
u nestvarnom műku, stazu obasja prva sunčeva zraka.
Svjetluca staza pod šarenim nebom moje čežnje i tuge.
I učini mi se, bosa i blatna, prošla sam ispod duge.
Svečanu tišinu u šarenoj šumi ogrebao je smijeh crne vrane
a iza mene, kapi svih boja na stazu padaju s grane.
Probudi se, zlato, sve je u redu, noćna te mučila móra!
Evo, gledaj, crveno je nebo, već je svanula zora.
Nisi me trebala buditi, mama, sanjala sam lijep san!
S tužnim osmijehom na znojnom licu djevojčica je pozdravila dan.
Ivica Smolec
Isprepletene Šimunovićeva priča i Smolecova pjesma
zrcale stanje svijesti u kojem vrijeme prestane postojati,
nešto kao senzualna amnezija slićna noćnoj mori.
U tim bljescima užasa spoznajem
više od obićnog trajanja u stvarnosti.
Dotakne me život lomljiv i nepredvidljiv.
prisjećam se djetinjstva, djevojčice Srne,
sna o trčanju ispod duge. želje promijeniti se...
Zvone glasovi izgubljeni u žamoru svakodnevice,
odzvanjaju kao jeka osmijeha… jecaj tuge… vapaj boli,
a Srna je željela samo imati sretno i bezbrižmo djetinjstvo...
Iza duge astralna dimezija vječnosti, bljesak zvijezde padalice
i ostvarenje želje. Čujem zvukove stvarnosti, događa se svanuće,
odsjaj bijele lune u staklu prozora, boja šipaka i miris dunja me opija,
To je bio proces nestajanja senzualne amnezije,
zajesenilo je, sat odkucava ritmom dolazeće zime,
dogodio se povratak vremena u dimenziju svijesnosti.
Dijana Jelčić
|
