Povratak sebi u sebi...
Teatar djeluje terapeutski. Glumac na sceni osmišljava iluzije,
oslobađa zatomljena osjećanja, oživljava elan vital
često zaboravljen u Bergsonovoj filozofiji i
krležianskim dramama…
U tom svijetu satkanom od riječi i struna umjetnosti
dotakne me život lomljiv i nepredvidiv,
gomilaju se misli, zaboravljeni kaos postaje smisao,
u sjećanje se vraćaju besmislene rečenice,
izgovorene u pustopljinama nebitnosti,
zvone glasovi davno izgubljeni u žamoru svakodnevice,
odzvanjaju kao jeka osmijeha, jecaji tuge, vapaji boli.
Prohujala nevažnost postaje bit sjećanja,
prolazna sentimentalnost uranja u srž osjećajnosti,
postaje osjećaj uklesan u pamćenje…
To je proces sazrijevanja, imenovanje bezimenosti,
skidanje patine sa moždanih vijuga,
nešto kao glancanje starog srebra,
izranjanje iz senzualne amnezije…
Ta interna psihoanaliza rezultira odbacivanjem tereta prošlosti, otapanjem ledenog otoka podsvjesti,
oslobađanjem zatomljenih osjećaja, uranjanjem u moć sadašnjeg trenutka,
u kojem se svjesna svih svojih grijeha vraćam… sebi u sebi...
Dijana Jelčić ...
|
