Trošimo li život uzaludno?...
U dubini igra demonske djece, ključa povijest Mediterana.
U amfori miris vječnosti i krhotine drevnih nadanja.
U potopljenoj galiji jecaj galiota, epitaf sužanjstvu
kao madrigal donešen vjetrom u krošnje starih pinija.
U šapatu boga tišine, blagost neumitne smrti.
Život je ljubav, jutra kristalnosjajna,
podneva zlatna i večeri bistrih voda.
Od spokoja trajanja
u nagnuću sunca
umire ljetni dan.
Dijana Jelčić ... "Nestvarno stvarni", KULTura sNOVA, Zagreba, 2014.
Misli lutaju, odlaze i vraćaju se, planet se okreće oko sebe i oko sunca,
dvije ekliptike i njihova nedodirljivost, spektar boja i na dnu oceana
školjka koja nas čini čuvarima bisera i spaja s tajnom početka,
veličanstvena vizija iza koje se krije nedosanjanost istine...
mi smo pioniri te ljepote...
iznad nas olujni oblaci i raspuknuće prijetnji...
razumijemo li govor najavljen bljeskom,
sučeljavanjem energije i materije,
prelamanje svjetlosti
u poeziju suza...
Nema uzaludnosti u pređenim koracima po trnovitim putevima sudbine, nema uzaludnosti na putu pokore...
energija se pretače u nove oblike, nedozvoljava gomilanje i prekomjerna sreća bi izazvala entropiju...
ne bi je znali cijeniti... postala bi bezvrijedno trajanje u vakumu zbilje,
bez pomaka, bez nagnuća, bez eksplozije...
jednoličnost ljepote prestaje biti ljepota, postaje nešto tako obično, omamljuje svijest...ne oplemenjuje dušu...
kupka sreće je pjenušavo kovitlanje osjećanja... zbilje i snova... stvarnosti i iluzije...
Život to smo mi sužnji sebe samih... mi suzama, snovima i ljubavlju ispisujemo antologiju življenog života…
Dijana Jelčić
|
