Uvijek mi bješe drag ovaj brijeg
i ova živica koja tolik dio
Obzorja krajnjeg pogledu mi skriva.
Al sjedeći i motreći, beskrajne
Prostore preko nje i nadzemaljske
Šutnje i mir najdublji zamišljam,
Da od tog srce gotovo se plaši.
I slušajući kako šumi vjetar
Med ovim biljkama, ja onu bezmjernu
Tišinu poređujem s ovim glasom,
I mislim na vječno, i na mrtva doba,
I sadašnje, živo, i njegov jek, pa tako
U tu beskrajnost moja miso tone,
I brodolom je sladak na tom moru.
Giacomo Leopardi
U predvorju dana nebo u odori boje ljubičastog sna
poezijom ruža zrcali ljepotu dolazeće zbilje.
Danica izranja iz sedefa neba, smješi se.
Dok sunce ubija svitanje kličem danu,
kličem u vjetar i glas postaje eho
širi plavim daljinama do sutona
kada na nebu zasja venera.
ja kličem sebi, kličem tebi,
to je knjiga iskrenosti
u oluji ruža pisana
suzama školjki,
kapima kiše
i tišinom...
to je knjiga bez završne riječi,
knjiga kojom tihujem...
U svakom slučaju te volim !!!
Dijana Jelčić
Post je objavljen 07.10.2022. u 10:10 sati.