Na trpezi dolazeće jeseni...
Herman Hesse
"Igra staklenim perlama".
Njegov Magistar Ludu, ima dvostruko značenje, sjedinjuje igru i školu, igru i život… on kaže...
Naučio sam da biti voljen ne znači ništa, a da je voljeti sve, da je sposobnost da osjećamo ono što daje vrijednost i ljepotu našem postojanju. Gdje god bi se na zemlji pojavilo ono što se može nazvati srećom, bilo je satkano od emocija...
magistar Ludu sjedi za katedrom života… zadnji igrač kristalnim perlama nas uvodi u okružje stvarnosti…
Prvi dan u nizu dolazećeg mjeseca i jesenjeg ekvinocija… sanjive ravnodnevice koja objavljuje smiraj prirode…
Utiha u zraku odbrojava tišinu… tek miris odlazećeg ljeta budi sjetu… u sobu uranja jutro… širi se plimom misli…
Otkotrljale se godine… kaže se u nepovrat… prosijalo se vrijeme kroz sito vječnosti… skliznuli su trenuci u nisku blještećeg biserja…
sjaji ta kolajna u škrinji uspomena…
Promatram sliku jesenjeg pejsaža, djeca se igraju i glasom Majstora Ludu nas dozivaju u igru…
Promatram izlazak Sunca… zlatna hostija na purpuru neba uranja u vidokrug… misao titra… lepršaju neuroni… crtaju viđeno…
arhiviraju je u pamćenje… zatvaram oči… iza spuštenih trepavica vidim sliku ljubičastog svitanja…
je li to misao ili osjećaj?... misaona slika se slijeva u rečenice… čitam ih… čitam li mišlju ili osjećajem?
U kutku događanja ikonografija stvarnosti… odlazimo u nedohvatno sutra… koračamo stazom neodređenosti… vječno se vezujemo za nešto... usvajamo nove izazove... upoznajemo nove ljude... nove krajolike... stićemo nova saznanja... nova osjećanja... i sve to, cijeli taj spektar pojavnosti se gnjezdi u glavi... ostaje začahuren u tkivu pamćenja... tek pokoji djelić nesvjesno zaledimo u podsvjesti... ali ne brišemo... za to ne postoji gumica... to potsvjesno tinja na ognjištu vremena...
Na trpezi dolazeće jeseni mirišu plodovi dozrijevani pod suncem odlazećeg ljeta… laste odlaze,
a mi ostajemo i slijedimo misao posljednjeg igrača i uranjamo u okružje zbilje… bogatiji, moćniji, sretniji…?
Dijana Jelčić
|
