Smjenjuju se stoljeća, godišnja doba, u svom neprestanom dolaženju, prirodi presvlače odore, ljudsko srce titra tonovima simfonije nutarnjeg univerzuma, srce se do zadnjega daha igra sa vječnim proljećem u sebi.
Tamo gdje riječi šute,
gdje su misli nepotrebne
a ljubav u nama raste
Tamo gdje rijeka vremena
deltom grli more snova
a ljubav u nama traje
Tamo gdje močvara tišinom
snatri uspomenu
Tamo ćemo
zagrljajem ubiti hladnoću i
vidjeti cvijetanje nezaboravka,
tog čudesnog plavetnila,
znaka vječnosti želje i
trajanje plavog sna.
Sanjala sam san… dočekala svitanje da bih u kupki pjenušave zbilje susrela uzbuđenje… u pijesku tišinom zapisala riječ... tračkom Sunca iscrtala tvoje ime… uskovitlala se rijeka… u njenoj virovitosti pronađoh smiraj… u njenom koritu nestajanje gubitnika sreće… pobjedih sebe i dobih sebe… vidjeh se u slikama… u viziji davnih tugovanja… u crno- bijelim nijansama snovitih maštanja… bila sam bez boja i bez mirisa… u odmaku od stvarnosti… u iluzornoj pustolovini sumnjičavim prostranstvima nestvarnosti…
Dotaknuo si jezgru vatre… srž vremena… bitak prostora… uskovitlao osjećanja…
Oćutih kako iz vrtloga osjećaja izranja trenutak jutrenja… zagrljaj svjetla i tmine i rapsodiju boja… svakodnevnu renesansu u renesansi vječnosti… cvjetanje novog doba… slijevanje rijeke života u ocean sna… vjetar je donio miris ljubavi… osluhnuh neizgovorljivost istine… razumjeh je… osjetih suvišnost riječi… i pobjedu tišine… moć sadašnjeg trenutka…
Gubitnica i pobjednica na bojišnici stvarnosti… tankoćutna goropadnica u odori svijesti… ljubav izronjena iz dubina zaborava postade moćnica uma…
Ona mi kazuje, zatvori vrijeme u srce, tu ćeš ga osjećati jer vrijeme je osjećanje osjećaja i sjećanje, vrijeme je sretan trenutak postojanja, a kada nas napusti nestajemo u vječnosti vremena i svatko u svojoj istini o životu.
Dijana Jelčić... kolaž satkan od tekstova iz arhive...
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=25111
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=26244
Post je objavljen 15.09.2022. u 17:27 sati.