U plamenu...
MENI BEZ MENE
Ure od smole cure besmisleno,
sumorni čovjek snatri bestjelesno,
sutonska strast se boji bezimeno,
a ljubav jeca, jeca bespredmetno;
i sve je danas prazno, beskonačno,
a vjetar duva, duva bezutješno
na gole duše koje neprestano
ištu i grle beznadno, beskrajno.
Tin Ujević
Čitam Tinovu pjesmu i sjećajući se Bachelarda osjetih želju za lutanjem svijetom plahe svjetlosti, za uranjanjem u imaginaciju metafore plamena voštanice. Pisana riječ me odnosi u svijet u kojem nemoguće postaje moguće, svijet privida koji prestaju biti prividi i titrajem nevidiljivh struna se pretaču u spoznaju moći sadašnjeg trenutka.
"Plamen sâm, ja sam sâm…“ stih zaostao iz vremena dadaizma budi znatiželju. Je li to bila rezignacija, žalost, beznađe? Ili zrcali simpatiju ili je poziv na nepostojeći razgovor?
Voštanica uspravna i nepokolebljiva izgara sama sobom u svom plamenu.
Jesu li šutljivi samotnjaci slični tom plamenu?
Daruju li nam oni, izgarajući samozatajno svoju samoću?
Promatram izgaranje voštanice, vidim viziju njene samotnosti, njeno nestajanje u plamenu.
Iz plamena se širi miris ljubavi, omamljuje me, preobražava u sanjačicu zbilje.
U njihaljci vatre duša se njiše,
sjena njena zrcali sliku novu,
nad ognjem sna srce diše
himnom ljubavnom zovu.
Plamti vječna vatra u dubini duše,
plamenom iskri od ljubavi sjeme,
širi ga vjetrom koji s juga puše
oplođuje rastopljeno vrijeme.
Promatram plamteće nebo, uranjam u osobnu blizinu, u skrovište bezuvjetne prisnosti. Živim lomne vrijednosti, čuvam slike tankoćutne zbilje. Slutim dvojnost misaonog bića, spoznajem istinu izričaja clair- obskur koja, na obzorju spoznaje, sjedinjuje svijest i podsvijest u žarište intimnog postojanja, u hram na čijim zidovima titraju slike iznjedrene iz plamena nutarnje svijeće.
Spoznajem kako slike postaju nevidljive kada je svijest budna, ali sigurna sam, one su uvijek tu kao plaha svjetlost voštanice.
Dijana Jelčić...
|
