Njoj...
Riječima sam odgajana... riječima kao znakovljem na putu ka zrelosti... i oduvijek poezijom žigosana... majka mi je šaputala uspavanke heksametrima i poezijom drevnih sanjara... otišla je s riječima na usnama... miruj u smrti se sniva...
... danas je Mala Gospa... danas bi mami bio imendan...
Njoj...
Nestareće lice,
pieta u očima,
i nečujni vapaj
bogomajke.
U sjećanju na njih iz njedara omamljenih tišinom izlijeću riječi… u njihovom lepetu naslućujem prohujale i dolazeće oluje i uragane… i onaj blaženi smiraj ljubičastih sutona u kojima se igramo riječima… izgovorene glasom ljubavi uranjaju u svijest… oblikuju se u blaženstvo spoznaje…
U katedrali uspomena nedovršena ikona vremena, mjenja se, širi prostor nezaustavljive prolaznosti.
Govorom razotkrivamo ranjivost istine, razbijamo gral tajni, a onda skupljamo krhotine srca.
Život je put pokore i raspuknuće tišine.
Iz utrobe svemira izronja začetak skladne zadanosti, ovitak pripadanja.
Danas slavim njeno rođenje, imendan moje majke i osjećam njihovo bdijenje. .
U košmarnoj zbilji nedokazivost početka i istina o prijeklu sunca.
Njima s ljubavlju tihujem jedno veliko hvala.
Dijana Jelčić
|
