Pjesnik osmijeha...
U svijetu bez iluzija, čovjek je stranac!
Albert Camus
Ne želim ostati stranac u svijetu bez iluzija i svijesno, slično ptici iznjedrenoj iz pepela praotaca, lebdim oslikanim vizijama… ronim oceanom… do dna… do pijeska u kojem se kriju neotkriveni biseri zbilje… osluškujem kantate dubine i izranjam na pučinu trenutka oplemenjena glazbom i slikama koje slažem u sjećanja… u osjećajni kolaž prepun besmislenih događanja i smisla postojanja…
U odaji budne svijesti, u potpunoj nagosti razotkrivam sve uzaludnosti… spoznajem apsurde… raskrinkavam demone… sukobljavam se s njima… nastojim smanjiti njihovu moć…
Ne, lažno je vjerovanje da se demona možemo zauvijek riješti… ali svijesni njihove čudi možemo s njima voditi dijaloge… u samoći s njima sklapati mir… razumjeti Sizifov besmisao, Prometejevu žrtvu... apsurde u strancu...
počinjem sav besmisao zbilje pretakati u iluzije... mirim se s prohujalim, s pjesnikom osmijeha se, kao u snu, prisjećam zvuka frule kojom je uspavljivao mačka iz balade o velikom i malom mačku...
Sve se umirilo. Čulo se samo disanje crnobijelog šala koji se dizao i spuštao u ritmu mačkovog srca....
Da li je sanjao baku i didu kako se ljube na zadnjem oblaku raja ...? Ne znam...
Mali mački ne vole pričati o svojim snovima.
Pjesnik osmijeha, u odori vjetra u tišini trajanja,
u izmišljaju prisutnosti, u domišljaju novog sutra
dalekog, a tako bliskog, kao Oskar i on je
odlučio neodrasti...
tek za razliku od Oskara pjesnik osmijeha
priča priču o ljubavi, o toj zlatnoj niti
koja zakonom zlatnog reza,
slično laticama ruža drži
cijeli svijet na okupu...
Dijana Jelčić
|
