dinajina sjećanja

srijeda, 30.06.2021.

Dinaja je promatrala orla...




Livia Less
Dinaja je promatrala orla
utorak , 12.03.2013.

Dinaja je promatrala orla. Duboko u duru, pjevao je borac.
Duboko, dublje, plodna repatica zagledala se u Dinaju.
Dinaja je uglancala cvijeće, ploče koje gibaju mirni zrak sobe, uvježbala pa stišala krhka mjesta,
sve otkud klije praštanje/ nakit svoj /na najtanjem vratu/u majušnim rukama
Dinaja je držala na dlanu orla. Orla sreće.
A lopoči bijeli, i ponegdje breskve okružili su predio sjajnog zraka.
Tu nasred iste te sobe, Dinaja promatra njegove kapke
i zvoncem čarobnim i zrncem svilenim dotaknuti će pero

još noćas zavitlati sve dovršene priče,
zavijoriti početak

a orao, podignuvši rame, reći će:

Drži me tu, i drži me uvijek gdje god je uvijek

na tvom početku dovršene priče.




četiri arkanđela, Mihael, Gabriel, Rafael i Uriel, četiri apostola,marko-lav, matej-čovjek, luka-bik, ivan-orao, 4 elementa, 4 strane svijeta..





Zelena rijeka, tišina močvare, kliktaj barskih ptica i lopoči.
Nad smaragdnom rijekom kruži orao, moćnik nebeskih visina.
Na delti, gdje se grle nebo, rijeka i more, osjetismo miris sna.

Jesmo li mi rijeka, upitah trgajuć tišinu,
tišinom si odgovorio, tek kap u vječnosti.

U struni vremena, u oku orla vidjeh eksploziju boja,
začuh sonatu anđeoskog glasa, osjetih buktanje strasti.

Volimo se jaukom darovanog rebra, vjekujemo u utrobi poludjele lađe,
pod sjajem četiri sunca, anđelom sa četiri lica
branjeni od jahača apokalipse.

Nebeski orao, iznjedren iz vjerovanja u seobu duša,
utjelovljen u četverostrukost evanđelja, stražar na vratima uma,
čuvar vrata srca posvećuje ljubav uskrslu iz praiskona,
iz prvog bljeska, iz lux primusa.

Dijana Jelčić


- 07:07 - Komentari (13) - Isprintaj - #

utorak, 29.06.2021.

Prauzor...





Arhetipski kozmogram...

arhetip (grč. ÁÇ­ÄĹŔż˝), prvotni mitski, obredni, religijski ili simbolički obrazac, uzorak ili struktura, koji se nesvjesno obnavlja u potonjim psihičkim, jezičnim ili književnim očitovanjima. U Platonovoj filozofiji, transcendentalno biće iz kojeg se isijavaju (emaniraju) slojevi zbiljnosti kao njegove odslike; tako je osjetilna zbiljnost oponašanje više zbilje kao prauzora. U skolastičkoj filozofiji, arhetip je jedan od oblika bića stvorenih u božanskom umu.

Novi su život tomu platonskom pojmu pribavili engleski antropolog J. G. Frazer (Zlatna grana, znatno prošireno 3. izdanje 1911–15) i švicarski psiholog C. G. Jung (Preobrazbe i simboli libida, 1911/12). Oni polaze od ciklične predodžbe o povijesti, u kojoj se ritmički obnavljaju stanoviti motivski i simbolički obrasci, i to poglavito u sferi tzv. kolektivnoga nesvjesnog, a ona proizvodi npr. snove i rituale.

izvor... Hrvatska enciklopedija...






U Borgesovom vrtu razgranatih staza,
naslutih dinamiku vremena, njeno kovitlanje labirintom tišine.
Oćutih nelineranost trajanja, umreženost struna, razigrane fraktale,
geometriju svemira. Bez odabira među mogućnostima
odlučujem se istovremeno za sve.




Zbilja je iluzija svijesti, bestjelesna sam, čujem misli, vidim osjećaje,
geometriju neopozive prošlosti i arhitekturu odsanjane budućnosti.





U tom vrtlogu tražim središte, pratioc, silueta ljubavi, se smiješi,
bodri me u traganju za nepobitnom istinom,
za prazagrljajem iz kojeg se rodio svijet.

Iza mene svjetlucavi trag, svilenkasta nit, sigurnost povratka u budnost.
U razigranoj cjelini ljubavnog čina pojedinosti nestaju, mješaju se mirisi,
zvuci, okusi, boje.

Uranjam u strukturu dočaranog kaosa.





Prihvaćam izazov, osmišljavam metaforu života,
ljubavnu igru anime i animusa,
mahnitanje u dvoje.
Osjećam tvoje nježne dodire, nastajanje različitih budućnost,
množe se, granaju u bezvremenost,
zgušnjavaju u Alef, u zrcaljenje kozmogonije ljepote.
Događa se višestrukost postojanja, umnožavanje razina ljubavne čežnje.
Senzualnost sama sebe ispisuje u dubini tvoga pogleda.

Kroz arhetipski kozmogram doživljavam katarzu,
pročišćenje nutrine, krug upisan u kvadrat,
pokretnost u stabilnosti, zagrljaj neba i zemlje,
zagrljaj duše i materije.





U ispreplitanju svijesti i podsvijesti,
pobijam matematičku etiku,
kvadriram kružnicu,
nemoguće činim mogućim,
u nelineranoj zbilji
sanjam život
i živim ljubav.

Dijana Jelčić
- 07:17 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.06.2021.

Zbornik srca...





Nebom iznad Helikona srcem odapet let sanjara,
bjeg iz apsurdne slobode u sužanjstvo riječi,
žudnja za ljudskom i božanskom istosti.

Gasili su žeđ kapima Hipokrene,
oćutili moć izvora.
U prividu ples Apolona i devet Zeusovih kćeri
i šapat.
Tum Peccet, neka ne griješi
u neizrecivosti, nedodirljivosti, neusporedivosti.

Ostvarilo se!

Čitam ukorićene bisere riječi,
iz sjemena prošlosti izranjaju plodovi srca.
U vrtloženju stihova ozrcaljen
Zagreb na dlanu...

Dijana Jelčić

Slika... Danza di Apollo con le Muse, Baldassare Peruzzi, Firenze Palazzo Pitti.
prva slova imena Muza... Tum Peccet,.. značenje, neka sada ne pogriješi




i moja pjesma...

Ljepota našeg kvarta...

U podnevniom suncu promatram osmijeh oblaka,
igru pahuljastog tkiva sa sjajem svete hostije
privid svetosti se slijeva u stvarnost
zaokružuje ikonu ljepote.

Pred Booksom obnavljamo sjećanja...
Nešto bezimeno je u meni raslo,
bila sam pustolov na vratima sna,
stolovala na dverima paralelnih svjetova,
mirisom lipa grad je slavio dolazak ljeta.
Sjećam se ateljea, slike clowna i tvog osmijeha.
U njemu se krila uspomena iz djetinjstva.

Bio si čovjek bez adrese, bliskost dolutala iz sjećanja,
u sjaju jutarnjeg sunca, u nijemosti noći, u ljepoti vremena.
Mladost utkana u sutone, u večeri bistrih voda i sna.
Bio si bezimen, bio si poeta moje snovitosti,
javljao se u snu, bio si san.

U predvečerju se zrcali ljepota našeg kvarta.
U mirisu ruža spomenak sna,
u krošnji bijele breze tišina anđeoskih glasova..

Nad gradom lebdi san, srebrnkastoplav, nedorečen.
sjedimo pod brezama, zvuk zvona objavljuje porađanje noći
i bdijenje nebeskog pustolova.

Ljeto uranja u odkucaje proljeća, ubrizgani u pregršt uspomena
živimo san.
U zjeni svitanja rasap bjele svjetlosti,
u oku tek naziruće sunce.

Dijana Jelčić
- 07:37 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.06.2021.

Soba uspomena...





Lipanjaska noć je ušetala u panoramu trenutka... u sobu, kroz otvoren prozor, dopiru zvuci povečerja... sjedim za radnim stolom... osluškujem otkucaje zidne ure... vrijeme prolazi... doživljavam njegovu neuhvatljivost... njegovu neumornu jurnjavu... nemilosrdno gutanje ovoga sada... prostor naizgled miruje... ovdje je postojano... mjerljivo kvadratima... osmišljeno detaljima... čini se apsolutnim... začudna iluzija stvarnosti... dohvatljiva vizija uma...
Pitam se, kakvo mjesto mi zauzimamo u toj poetičnoj slici nebeskog svodovlja... je li čovjek uistinu središte Univerzuma?... uzvišena tvrdnja koja godi... bez čovjeka ne bi bilo ni Svemira... čovjek ga je osmislio svojim traganjem za istinom... čovjek je izračunao i postavio konstantu brzine svjetlosti... čovjek je zrcalo ljubavi...

Zidna ura otkucava potrošene trenutke... narušava nijemost ove noći prepune zvijezda i sjaja mjesečine... brojim te titraje vječnosti u koje se slijeva život i odlazi...
kamo?... gdje nestaju otkucaji bila vremena?...
jesmo li svakim treptajem oka bliže potonuću u beskonačnost naše ovozemaljske konačnosti?...

Kada umre čovjek… zemlja postaje bogatija grobom i epitafom ispisanim žalovanjem… a nebo bogatije zvijezdom…
umro nam je prijatelj...




Sjećanje na prerano otišlog prijatelja

Djetinjstvo na dlanu vremena
romori smijehom, romori snom.
Svjedoci ljepote odsanjane mladosti,
tišina utkana u osmijehe i oči koje pamte.

Trajali smo između pjeva slavuja i cvrkuta ševe,
u slijevanju nemogućeg u moguće,
u nevinoj istini vječne djece,
u odori anđela koji sanjaju život,
u tišini snijega nad kojim
tihuju zvijezde,
u mirisu…

Danas vidim vrijeme
i tebe iza vremena.

Nježna je točnost pamćenja.

Dijana Jelčić




nebo prepuštam pticama i andjelima... vraćam se u dohvatljivost ovoga ovdje... u nježnu idilićnost ove sobe prepune uspomena.

Dijana Jelčić

- 07:00 - Komentari (13) - Isprintaj - #

subota, 26.06.2021.

Ispisano nebo...




U noći punog mjeseca sanjah vrijeme u kojem su bogovi koračali zemljom i pojavljivali se i nestajali, teleportacijom, energetskim bljeskom materije Homerova sna. Osjetih snagu mjesečevia sjaja i moć energije lucidnog sna. Bila sam tu i tamo, bila sam elektron u jezgri atoma, titrajuća struna u dimenziji prostor vremena, a bila sam ja.
Osjetih buđenje astralne svijesti… osmišljavanje kozmogonije… neizrecive porive za pustolovinom u nedohvatnim daljinama svemira… lutanjima bespućem nebeskog oceana… poziv na odiseju sjećanjima…





U danima pasjih vručina osjećam krhkost prolaznosti i snagu pamćenja
mogućnost povratka u nezaboravljenu ljepotu…

Prolaze sekunde, lipe su ocvale,
miris titra u trenutku, iskri sliku Ivanjske noći,
osjećaj opija,
preskakali smo vatru, bili djelić pasionske igre…
titraj legende, Sirius izranja prije Sunca,
najavljuje dolazak ljeta.

Daruješ mi morsku zvijezdu ,
pitagorejsku pentadu,
znak ženske dijade
i muške trijade,
simbol ljubavi,
Afroditin broj,
istoznačje svitanja,
zenita i sutona.

Skrivam te u pogledu, ustoličavam događanje,
toplina nas omamljuje…
iz Ivanjskih krijesova u Afroditinom carstvu
izronilo vrijeme kanikule.

U zrnu pješčanog sata tri sekunde ljepote,
čergarimo nebom svanuća...
sunce je tu...

radja se mladi dan

Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 25.06.2021.

Kritika poetskog uma...







Dogodilo se na današnji dan... 25. 06. 2014.
Utorkom u Potepuhu Marijana Grakalića - Umjetnička dinastija Jelčići .... tko je falio je falio ... Večer ljubavne poezije, nogometne poezije (nisam ni ja znao da postoji) koja je dovela (na neku foru) do erotske poezije a, ista je nekako povezana s mačorom imena Mačak ... koji je pak proveo seksualnu revoluciju u Švicarskoj te morao pobjeći od kastracije u emigraciju ... i dobio knjigu sa svojim imenom u naslovu ...
Kažem ja .... tko je falio je falio ...
Tomislav Čuveljak






Tabuala rasa... prazno platno neboje... ples bjeline ispunja prazninu... daruje joj obličje postojanja... događa se prelamenje svjetlosti... rađa rapsodija boja nepostojećih u duginom spektru... iz ambisa tmine izranjaju riječi... slijevaju se u jasnost... u miris, zvuk, okus, dodir... u nerazuman stih...

Mislim, razmišljam osjećam nesuvislost htijenja… neumoljivost želje… posjednika uma nezrelog za himnu sreći, ljubavi i životu… ispijam udahe žudnji za moćnicom lirskog izričaja… ćutim plahost mnijenja… neumilnost istine… didaktika pjesništva je težak put ka osmišljavanju ćujnosti … uspinjanje okrutnim jutrenjima osjećanja… nemilosrdnim sutonima osjećaja… neostvarenim snovima… neispisanim pričama… pobjeda je uranjanje u moć bdijenja… zaobilaženje drumova količinskih podbačaja… ponavljajućih metafora koje s vremenom gube snagu… izbjegavanje repliciranja osjećajnih slika bez recikliranja misaonosti… onemogućavanje entropije, zgušnjavanja u nagomilavanju istosti… nedostizanje kaosa nerazumljivosti.

Možda je istinski put ipak utapanje u matici ljubavi… toj dobročutnoj kritičarki izričaja… izlaženje iz krletke ograničenih mogućnosti… sučeljavanje sa zamišljenim nemogućnostima… sukobljavanje sa strahovima na bojišnici prošlosti… tek svesni da niotkuda ne postoji dosežemo ono značajno kamo želimo dospjeti… tek lutanjem pješčanim dinama učinjenih grijeha… odmorima u krajolicima opustjeih srcovida stižemo do oaze poetskih sanja…

Možda… ne znam… poezija je vječno uspinjanje... vječno traganje...

još uvijek nisam pronašla deskripciju kojom bih opjevala lepet leptirovih krila zarobljenih u mreži uma… nisam riječima oslikala Jakovljev put ka Composteli... još uvijek nisam ostvarila opisnost kojim bih oslikala uspinjanje ka Parnasu poezije... još uvijek nisam dotakla oltar Erato hrama... još uvijek se samo igram riječima lebdeći kroz kraljevstvo literature... sanjajući trenutak poetskog buđenja na granici sna i zbilje...

Čekam... nadam se, dogodit će se ...

Možda...

Dijana Jelčić
- 06:06 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.06.2021.

Poezija pamćenja...






povečerje se zlati rađanjem novih osjećanja… znojem srca... kapima sa izvorišta budnosti… i budi se noć… tišina puca na obroncima svijesti… ruše se planine… nestaju oceani...
dan umire rapsodijom carpaccio boja… s njim, kao crne ptice, nestaju sve dnevne nedoumice… na dlanu sutona se krhotine neostvarenih želja oblikuju u statuu prauzora ljubavi… bukti ognjilo postojanja… spoznaja… začudnost mogućnosti apstraktnog razmišljanja… i moć osjećanja… poezija čuva uspomene…





U iskazivosti pamćenja sve što se zbilo
još uvijek se događa.

Romor zelene rijeke, poezija kapi,
tišina utjelovljena u odaji ogleda i odjeka.

U fanfarama tek načetog ljeta ushit sunca,
u srcu ljubav, nutarnja svjetlost odaje tajnu postojanja.

Na vratima vječnosti, između jučer i sutra
krajolik ka širini svijeta, okno vremena,
pjesma trenutka se čuje, muk beskraja
i nadahnuće daljina

Privid, oživjela iluzija, ubistvo gravitacije,
levitiramo ka suncu,
ka apsolutu.

U nama sumnja, znatiželja i čuđenje,
u srcima triptih nutrine, želja, žudnja, htijenje,
uron u neoskrvljene dubine, uzlet u nedodirnute visine,
vjerovanje u etiku i estetiku svemira.

Nadanuće je vrisak srca, muk duše,
klesar prostora, skulptor vremena,
moć uma.

Poezija našeg vremena su još
nenapisane pjesme,
nenacrtane slike,
nepostojeće boje,
čujnost tišine,
vrtlog,
život,
ljubav.

Dijana Jelčić
- 06:16 - Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 23.06.2021.

Družili smo se...







susreli smo se spontano na terasi kvartovskog kafića...




Dva znalca razgovaraju o filmu...





Snježana, dramaturginja sudjeluje u diskusiji...




sudjelujući u razgovoru sjetih se ovog davno napisanog testa...





Počitala sam knjigu davno... sjećam se... tada nisam razumjevala dubinu napisanog... nisam pokušavala uroniti u poruku skrivenu među redovima... sjećam se i filma i tonova Brahmsove simfonije i neravnoteže u ljubavnim susretima Paule i Philipa i nesklada u ljubavi između Paule i Rogera. Tada sam se pitala što je poanta tog djelića vječnosti, zar je uistinu ljubav uzburkani ocean na kojem se brodolomci hvataju za slamku osmijeha neba i pokušavaju spasiti krhotine svoje životne olupine.

Što je ljubav? Najvrijedniji osjećaj? Dar sunca? Jedina ćulnost kojom suzbijamo izljeve mržnje?

Francoise Sagan nam je izričajem tuge darovala osjećanje ljubavi. Mnogi to osjećanje povezuju samo sa osjećajem prema jednoj osobi i kada se ta iskra ugasi ne spoznavaju uzaludnost svojih pokušaja oživljavanja ugašene vatre na ognjištu snova.
Ljubav je kozmos u kojem se isprepliću titraji paralelnih svemira i stvaraju vječnost. Taj čarobni eliksir života dobijamo u nasljedstvo, upisan je pri začeću u kod našeg genoma i nosimo ga u sebi zauvijek kao najdragocijeniji dragulj pohranjen u riznici osjećanja.

Volite li Brahmsa?

Pitam samu sebe… voliš li…?...





Zaustavljam se na vratima svijeta oslobođenog sićušnih zloba, podvala i prevara… u zrcalnim neuronima vidim odraz čovjeka kojeg volim....njegov osmijeh ne stari… u osmijehu se zrcali nestareća duša… osluškujem simfoniju koja rađa slike davno gledanog filma i razumijem poantu koju nam je Francoise Sagan ostavila u naslijeđe...

Život je začarani krug, a ljubav uzrok i posljedica osjećanju osjećaja prijateljstva. Da, danas znam, osjećam Poco Allegreto i nisam spremna na sajmištu taština, za šaku lažnih priznanja, prodati osjećanje osjećaja prijateljstvo… nisam spremna okaljati vrhunski osjećaj koji posjedujemo… osjećaj ljubavi!

Dijana Jelčić
- 07:47 - Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 22.06.2021.

Noć prekratka za san...






Iz sutonskog beskraja uranjamo u najkraću noć… na licu svemira blješti osmijeh velikog sunca...
prepun istina postojanja na stazama razgranatog vremena… varka?...
iluzija vjerovanja u naš odraz u paralelnim svjetovima?...
Oćutih istovremenost, naslutih nas i ovdje i tamo...beskonačnost u konačnosti trenutka...

Ljetni solsticij i buket sjećanja…
Bilo je divno na početku priče, u tvojim rukama, u dubini tvog pogleda, ubljesku iluzije, u neponovljivom uvijek ponavljajućem trenutku sreće.
Na sjevernom nebu praznina, bjeg Plejada pred Orionom, zvijezde se spustiše na zemlju, utjeloviše u mirisu lipe i ivanjskim vatrama.
Krenuh tajnovitim koridorima prijašnjeg vremena, ka alephu, ka srži ljubavi…
Vidjeh pucanje opne i rađanje sunca, osjetih toplinu vrela mladosti,
dotaknuh točku u kojoj se zrcalio cijeli svijet...

Bergsonov elan vital, moć trenutka, prođoh pored čuvara vremena, osluhnuh tišinu vječnosti...





susreli smo se na obali ocana… nad nama je, kao znak slobode, kružio galeb....
na žalu odplesasmo ponoćni tango.
Tvoje usne dio mene, nečujni govor svjetlosti, molitva svitanju,
pitanje zaustavljeno u pomaku vremena, bez odgovora…

Da, bila je to noć ljetnog suncostaja…suton i zora se grle u tvojim očima…
u osvitu mladog dana blješti vizija istine… noć ljetnog solsticija je bila prekratka za san…

Bila to noć utjelovljenja ljubavi!

Dijana Jelčić
- 08:18 - Komentari (14) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.06.2021.

Najdulji dan...






"Dianina duša u tebi je kao svjetlost,
a svijetlost ne poznaje satove.
Prolaznost naših dana i noći
moru i hridinama ne znači ništa,
ali i geofizika ima dušu
i vrijeme će jednoga dana stati,
jednoga dana
dok ti budem cvijećem kitio kosu,
onoga dana kada plavi Safir i Nox
zaustave vrijeme,
kada Aurora rodi novo sunce
toga dana će trenutak postati vječnost."
.
"Gdje si me doveo" upitah sretna.
"Na početak sna"






Pod Čapljinskim balkonom putevi ka starim snovima
i simboli novog vremena. U bezglasju istine suglasje svjetova,
svitanje noći u sutonu odlazećeg dana.

Tvoji dlanovi pretakaše gaseće sunce u odoru spokoja.
Ruke u buketu žudnje, pod karijatidama trenutka
miris znamenja vremena.
Na dlanu pamćenja vilinski san,
privid donešen vjetrom prohujalog vremena,
poetično sidro u prozi zbilje.





Pod Čapljinskim balkonom slavuj priziva tišinu noći,
ševa romor svitanja.
Dlanovi neba nas dodiruju, hvataju u mrežu satkanu od Venerinog zlata i odnose ka svitanju.
Budim se zanesena i promatram jutrenje na obzoru svijesti.
Ljetni solsticij izranja iz magličastog sjaja noći i prelama tminu u sunčev sjaj.
Mjesec polako napušta horizont trenutka, odnosi noćno nebo u neki drugi svijet,
ali osmijehom obećaje ostvarenje sna Ivanjske noći.
Sve se vrti u krug, nestajemo u zagrljaju magije.

Svanuo je najdulji dan...

Dijana Jelčić





Na granici sna i jave

- 07:07 - Komentari (15) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.06.2021.

Dan prije najduljeg dana...






Na dlanu pamćenja
vilinski san, Oberon i Titanija,
privid donešen vjetrom
prohujalog vremena,
poetično sidro u prozi zbilje,
suncostaj u očima,
budnost u noći
prekratkoj
za san...

da treba se žuriti živjeti... prije svega ljubeći... a u Ivanjskoj noći se Ladarice spuštaju na zemlju i daruju nam ozračje ljubavi... vjerujem u tu legendu...
i vjerujem da preskakanjem ivanjske vatre ljubavnici lete u nebo...






Sinoć smo na terasi kafića s prijateljima čekali dolazak noći... prisjećali se prohujalih suncostaja... mnoge smo noći kratke za san probdijeli zajedno... sjetih se mojih starih zapisa... i fotografija...




Mjesec izranja iz kobaltnog bezdana, osmijehom prevaranta omamljuje snovitost, poziva u varljivu budnost. Tkalje noći kukičaju mrežu iluzija. Uranjam u viziju. Koračam pejsažem nepostojećim na zemaljskim kartama... umirem i rađam se.
Osjećam sučeljavanje dvije dimenzije, mogućnost dva izbora, dva moguća načina života.
Lebdim granicom između sna i jave, živim estetske vizije paralelnih svjetova. Blješte ivanjski krijesovi. Svetost praiskonskog traženja i nalaženja.





U viziji silueta mladog Jarila, boga plodnosti i ravnoteže u prirodi. U Perunovim dvorima grli lijepu Maru, zajedno preskaću vatru i slave vjenčanje.
U memskom zapisu vidim pradavne običaje i svetkovine, arkadijsku ikonografiju, Držićevu Tiranu i Shakespearov san ljetne noći.

Prostor se zaobljuje u grad ponoćnog sunca... na usnama ćutim moć svete hostije... snagu euharistije... inicijaciju u sferu istinske ljubavi...
Na žrtveniku noći umire zvijezda. Iz njenog pepela se rađa ptica čudesnih boja.
Obznanjuje tajnu prve istine... iz zvjezdanog praha smo nastali u zvjezdani prah ćemo se pretvoriti...





Na slici Borisa Pecigoša suncostaj… dugodnevica… na niski beskraja se njiše veliko Sunce… ritmom klatna vremena ispisuje poeziju rodoslovlja… ucrtava kozmografiju vječnosti… pokušavam pogledom uroniti u žižu toplog zlata… preskočiti granicu izdržljivosti… oćutiti snagu točke vrenja iz koje izranja život… osjetiti izranjanje iz zasljepljujuće ljepote početka… vidjeti snagu sanjanog grada u njenom izvornom obličju… zaroniti u dubinu privida zaštrašujuće nedohvatnosti… odlutati u halucinirajuće sfere svijesti… koračati zmajevim linijama… doživjeti slijevanje vizije u konture istine…u svjetlost rođenu iz utrobe nedokazljivosti…





iz začeća beskonačnosti oživljavam otkucaj koji je srce preskočilo… naslućujem uzburkanost kaosa… u vrtloženju pjene i pijeska titraj duplog helixa… u duši megalita tajanstvenu šifru vjerovanja u početak beskraja… vidim tebe u zlaćanoj odori… stojiš između mene i vječnosti…na obzorju sna i jave… u slabašnoj viziji lijepe stvarnosti… nestvarno stvaran kao Suton uokviren aureolom Zore…





Nemoguće je dotaknuti Sunce… moguće je dotaknuti tvoje lice… pružam ruke i na dlan mi se slijeva toplo zlato tvoga bića… iluzija se pretače u javu… bila sam i ostala sanjačica… pustolovka putevima ucrtanim u dubini tvog pogleda… tragačica za tajastvenim zagrljajem u bijeloj noći ljetnog solsticija…

Mjesec se polako vraća u kobaltni bezdan. Nestaje čarolija njegove moći. Svitanje nas obavija ljepotom zbilje. Transcendentno postaje iskustvo.
Svjesna u budnosti svetkujem trenutak našeg susreta... svetkujem dolazak noći prekratke za san...

Dijana Jelčić






- 09:09 - Komentari (12) - Isprintaj - #

subota, 19.06.2021.

Od Jurjeva do Ivanja...





Sedam vila Ladarica koje proljećem nestaju sa horizonta i od Jurjeva do Ivanja hodaju selima i slave s pukom davna sjećanja. Ivanjska noć je kruna tog slavlja...To lutanje se bliži kraju... približavamo se danu ljetnog solsticija... prisjećam se sna davne ljetne noći. U tišini vilinske šume glasovi Titanije i Oberona, njihove svađe, njihov nezemaljski ples.

.




Sjedinjuje li se ritam srca sa bilom vremena?
Je li to premosnica između iluzije i života?

Neumoljiv u blistanju zalazak sunca je, kao na oštrici mača, slomio razdaljinu.
Blaga kao vrbik se spustila noć. Tamu razbijaju samo crveni kovitlaci usplamtjelih vatri.
osjetih vraćanje izgubljenim ili možda samo zaboravljenim korjenima.
Iz daleka se čuje svirka trstenice, već davno zaboravljene, panove frule.
To pastir svoju dragu doziva" pomislih sjećajući se legende zbog koje sam kao djevojčica plakala.

Počelo je jutriti. Vatra dogorjeva, a Ivanjsku noć smjenjuje običan dan.
Vile zaustavljene suncem u pokretu, sakriše pjesme u njedra.
Haljine im obavijaju tijela. I stežu ih.
Stežu ih sve jače i jače.
Osmijesi izblijediše.
Čuje se lepet krila.





Sedam bijelih golubica poletješe u nebo.

Kakva je sudbina zapisana u ovom svitanju?
Hoće li mladi dan izdržati navalu ljepote?





sunce izranja iz lazure noći,
volim trenutke slijevanja noćne tišine
u zvuk zornice,
tu kratku neodlučnost vremena,
nesigurnost još usnulih školjki,
vitešku hrabrost umiranja
za rađanje ljubavi.

Ponavljajuća predstava,
drugačija, a uvijek ista,
uskrsnuće svjetlosti,
na dlanu svemira
obred krštenja mladoga dana.





Iz kaleža vječnosti
mi nudiš božansko piće.
osjećam invokaciju svetosti,
ljepotu svakodnevne ljepote.

Približavamo se suncostaju...

Dijana Jelčić
- 08:08 - Komentari (13) - Isprintaj - #

petak, 18.06.2021.

Cigani lete u nebo...





In memoriam... Maksim Gorki, 28. ožujka 1868. - 18. lipnja 1936. Prema motivima priče "Makar Čudra" 1975. je godine snimljen i glasoviti filmski klasik "Cigani lete u nebo" Pripovijetka "Makar Čudra" odiše mladenačkom energijom, znatiželjom i glađu za novim iskustvima, odražavajući fascinaciju Maksima Gorkog skitništvom i raznolikošću krajolika i likova kojima obiluju ruska prostranstva. Struktura priče posveta je usmenoj predaji i pučkim pripovijestima u kojima se kreativno miješaju povijest i mitovi, činjenice i fantazija, realnost i snovi...




Cigani lete u nebo...

Dok se svitanje bori sa ostacima tame
i daleka svjetlost skida odoru noći,
na obali sna neka ljubav zbilju sanja.

Zavoli dan šapuće mjesec na odlasku.
Zavoli sjećanja šapuće sijač zvijezda.
Pustite srca da kucaju.
Dotrčali iz daleke stepe samuju bijeli i crni konj.

Za mrkim krošnjama iskri svitanje,
Amor i Psiha se u njemu grle.

Zavolite dan, misli i sjećanja.
Ciganske ruke prebiru po gitari,
zvuci tuge u pjesmi ptica,
miris daljina,
sloboda ubrizgana u
rađanje.

Zov neba.

Proročica Izergil šapuće o umiranju,
ponosu, prkosu rodoslovlja,
otporu poniznosti, sužanjstvu i nemoći,
o smjelosti bitka na rubu vremena.

Ljubav na kušnji smrti.
Zobar i Rada,
lete u nebo.

Dijana Jelčić





Vrijeme ne miruje… nezaustavljivo je… promatram stare fotografije… izranjaju nova nadahnuća… bude se sjećanja… iza zbilje titra svijet snovitosti…
Samsara, ta ljubavna igra vremena i čovjeka titra poezijom uspomena. Ikonografija sreće se ogleda u dubini tvog pogleda. Osluškujemo tišinu i volimo šutnju kojom pričamo o prohujalom vremenu.
Jedno davno ljeto na azurnoj obali. Mi i prijatelji na plaži... Vjetar je dotaknuo lice ljeta... obrisao znoj prepolovljenog mjeseca i donio smiraj uzavreloj zbilji... isušeno vrelo želja je prokapalo poezijom mora... razbuktali su se potoci čežnji... vratio se usnuli ritam srca... vidjeli smo ožednjelu pticu kako ispija nektar zemlje... vidala je stigmu na duši... u njenim očima se zrcalilo podnevno sunce...





Vrijeme Pariza... lutanje trgovima cvijeća, ptica, knjiga... sutoni na obali Seine... zagrljaji na mostu Mirabo... zalasci sunca na vrhu Eifela... titraji pijana na Chopinovom grobu... neka ljubav bude san, a ne obaveza... šapnusmo na grobu Abelarda i Heloize...

na paleti uspomena sjaje boje svih naših naglih ljeta i bjelina dana strahovanja… kao nekada tako ni sada ne bježimo od bolnih istina, od zastrašujućih dijagnoza, od sučeljavanja sa uraganima sudbine… dogodi se ponekad da leptir zatitra krilima u dolini suza i uzburka oblake uma… dogodi se poezija kiše koja ispire nataloženi mulj nekih tužnih događaja… to su trenuci katarze… trenuci oslobađanja iz kaveza zlih slutnji, trenuci uskrsnuća iz jednoumlja, trenuci porinuća na novu plovidbu pučinom života… nezaustavljivi proces inicijacije u sfere apstraknog razmišljanja… u misaonost iz koje se rađaju uvijek nova osjećanja osjećaja…



Bio si Zobar, bila sam Rada u snovitosti dolazećeg ljeta.
Prohujala je noć nepoznatih mirisa, preludij ljubavne igre,
sladoglasje, obred misnog slavlja
i zov bijelih oblaka.

Letjeli smo...

Dijana Jelčić



- 08:28 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.06.2021.

Trinaest crnih bisera...






Povratak na obronke uspomena, u zagrljaj umiranja i rađanja ljubavi. Osamnaest crvenih ruža je venulo u perivoju sjećanja, niska od trinaest crnih bisera je ležala na stazi koja nikamo nije vodila, a život se događao svitanjima i sutonima.

Brojala sam proljeća,
redala ogrlicu od crnih bisera
i voljela tvoje ludosti.
Uskoro će procvjetati visibabe,
stojim na obali života,
u pijesku rasute boli
i tragovi koji nikamo ne vode.
Trinaest crnih bisera prisjeća
da su godine kojih nije ni bilo
prošle.






Odljeva se ovo jutro prepuno toplog zlata i svete krvi… slijeva se u privid ljepote... u ikonu na suhozidu tišine koji zaustavlja uranjanje jecaja prošlosti u ovo ovdje i ovo sada…
na stoljetnom kalendaru čitam obećanje iznjedreno iz ciborija vjerovanja… ljeto će donijeti pjesmu drevnih oceana… zvuk morskih orgulja, pozdrav Suncu, bisernice na pješčanom žalu života i talog ljepote u sjećanjima…





Osjetih želju za lutanjem svijetom plahe svjetlosti, za uranjanjem u imaginaciju metafore plamena voštanice. Pisana riječ me odnosi u vrtloženje prostor- vremena, u svijet u kojem nemoguće postaje moguće, svijet privida koji prestaju biti prividi i titrajem nevidiljivh struna se pretaču u spoznaju moći sadašnjeg trenutka.

"Plamen sâm, ja sam sâm…“ stih zaostao iz vremena dadaizma budi znatiželju. Je li to bila rezignacija, žalost, beznađe? Ili zrcali simpatiju ili je poziv na nepostojeći razgovor?

Voštanica uspravna i nepokolebljiva izgara sama sobom u svom plamenu.
Jesu li šutljivi samotnjaci slični tom plamenu?
Daruju li nam oni, izgarajući samozatajno kao svijeća, svoju samoću?

Promatram izgaranje voštanice, vidim viziju njene samotnosti, njeno nestajanje u plamenu.
Iz plamena se širi miris ljubavi, omamljuje me, preobražava u sanjačicu zbilje. Uranjam u osobnu blizinu, u skrovište bezuvjetne prisnosti. Živim lomne vrijednosti, čuvam slike tankoćutne zbilje. Slutim dvojnost misaonog bića, spoznajem istinu izričaja clair- obskur koja, na obzorju spoznaje, sjedinjuje svijest i podsvijest u žarište intimnog postojanja, u hram na čijim zidovima titraju slike iznjedrene iz plamena nutarnje svijeće.




Spoznajem kako slike postaju nevidljive kada je svijest budna, ali sigurna sam, one su uvijek tu kao plaha svjetlost voštanice.

Dijana Jelčić... „Mostovi pod kojima se budim“ zbirka prozno- poetskih tekstova 1987- 2014.
- 08:08 - Komentari (13) - Isprintaj - #

srijeda, 16.06.2021.

O sreći...






Vrata srca se otvaraju iz nutra... rekoše mi mudraci... tko ih otvara upitah... čuvar na dverima sjećanja... tko je čuvar... osjećanje osjećaja, srce pamti emocije... čuvar zatvara vrata kada postanu bolne... nedozvoljava entropiju, zgušnjavanje neugode...
Tko sam ja u toj priči... Otvori vrata srca pa češ saznati... Zaronih u svjesno u dubinu, dotaknuh lednicu... podsvijest je podmuklo čekala... zaroni dublje, u onaj dio gdje ostaju samo tužna sjećanja...
Taj dio mi je nedohvatan... to je skrivena stvarnost... ogleda se iza zrcala svijesti... lebdi nad bezdanom nepostojanja...
Zaroni, glas istine je bio moćan... zaronih... probijah se kroz velove oceana zaborava... počele su se otvarati školjke tugaljivih uspomena... umirale su ostavljajući svoje suze kao znamen buđenja mene u meni prognanici iz svijeta lijepih događanja...
Da to sam bila ja u vrtlogu vremena koje nazvah olujom ruža... vrijeme dugačkih sjena prošlosti... sjene su bile nemilosrdne... krale su trenutke sreće...





Bila sam u Platonovoj špilji, nazirala život ne sudjelujući u njemu. Ideje iskrice na zvjezdanom nebu nutarnjeg kozma su putokaz u životu, osvjetljene nutarnjim suncem nam osvjetljavaju put ka sreći.

Sunce je izronilo iza oblaka... svanulo je jutro jantarng sjaja... do tog trenutka je sve bilo samo san... vidjeh san u tvojim očima... otvorih vrata srca... začuh zvuk andjeoskog glazbala... i nebo je slavilo s nama...





Schweiz, 27. 08, 1986.

Ljubavi moja,

Koliko puteva još moramo proći do prvog poljupca, koliko je još lutajuće samoće do ponovnog sustreta? Usamljeni vlakovi se kotrljaju kišom. U zemlji runolista će uskoro biti jesen. Ti i ja smo sjedinjeni korjenjem rođenja, sjedinjeni proljećem vode i bokovima ljeta. Ti i ja odjeljeni vlakovima i narodima, ti i ja smo se jednostavno morali voljeti. Voda i smjeh dolaze iz zemlje i sjedinjuju se pod jesenskim nebom u himnu ljubavi i vinu.

Ponoć je već davno prošla... nevidljiva ruka budi usnule zvjezde... sjaje oči neba, najavljuju kraj ljeta, a ja mislim na Zenit davnog ljetnog dana i ljeto provedeno s tobom...
Gledam nebo, čuvarica Lunina hrama, boginja lova i njeni psi na izvoru vremena sa srnama gase žeđ.
Ostala sam sama, pokušavam osmijehom dozvati uspomene. Koračali smo cestama bez znakova, putevima koji nikamo ne vode, stazama na kojima ostavljasmo tragove poljupcima... onostrano nije ostalo zaleđeno u mistici vječnosti.
Putnik sam na zvjezdanoj cesti, o tvom zagrljaju sanjam... o kapima zelene rijeke, o zelenim dolinama, u meandrima sjećanja.... čujem tvoj glas, pitaš me bezglasjem, čujem šapat tvojih misli, čujem titraje svijeće na oltaru noći... osjećam čuvaš me na dlanu svoga vremena, čuvaš uspomenu na meka krila naših besani noći u dolini tvoga djetinjstva... uranjam u san...
Tvoje oči zrcale moj lik... usrećuje me ova noć... svitanje se rađa, veslim se danu..........telefonu i tvojemu glasu.

samo ja




Sreća i čežnja, mir i nemir, toplina i hladnoća, okusi i mirisi sve je to smješteno u nama samima. Život naš jedini, je velika gala predstava, premijera u velikom svjetskom teatru, premijera bez reprize.

Dijana Jelčić



O sreći i ljudima
- 07:07 - Komentari (14) - Isprintaj - #

utorak, 15.06.2021.

Neprocjenjivo bogatstvo...





TAJANSTVO
Na strmini padine anđeli okreću svoje vunene haljine po travnjacima od čelika i smaragda.
Plamene livade poskakuju sve do vrha glavice. Na lijevoj ivici crnica je utabana svim ubistvima i svim bitkama, a svi kobni zvuci predu svoju krivulju. Iza desne ivice jeste linija istoka i napretka.
I dok se huka morskih školjki i ljudskih noći obrće i poskakuje stvarajući rub iznad slike.
Rascvjetana blagost zvijezda i neba i ostalog silazi nasuprot padini, kao košarica prema našem licu, i tamo dole stvara mirišljavi i plavi ponor.
Arthur Rimbaud





Tiho i elegantno, kao crna pantera se spušta noć. Proždire boju vjenčanice kojom svjetlost kiti dan.
Krade ljepotu bijeline kojom omotavam trajanje. Teške od zvijezda vise ruke neba nad prozorom.
Zavoli dan u kojem se budiš... čekam svitanje, dozvoljavam srcu da diše.
Ponoćni tango me približava nekome, meni. Sjećam se.

U glavi mi je panoptikum želja. Kao u muzeju voštanih figura cijeli se svijet sakrio u Hamletovu orahovu ljusku koja kao Rimbaud- ova pijana lađa jedri pučinom drevnog oceana sna. Čujem jauk vječito progonjenog Adamovog rebra i zvuk tužnog zvona dok nad morem svjetle tri sunca, čudna trodimenzionalnost čovjekove sudbine...
Iznenada iza tame horizonta izranja četvrta dimenzija, svjetlost etičkog postojanja. Orahova ljuska raste, širi se ka svijetlu spasenja, ispunjava prostor, sjedinjuje sve svietrlosti. Osjetih apstraktno vrijeme, sat u sunčevom sjaju, minute u povjetarcu, sekunde u kapljicama kiše. Kazaljka sunčanog sata nad nama kaplje sreću titrajima nebeske energije, duginim bojama i vremenom ljubavi i prijateljstva, život tako jednostavan i lijep.




U sjetnim jutrima, kao što je ovo, kada se ne događa ništa odvijam film... vremeplov odživljenog života... osjećam... imam neizmjerno bogatsvo u riznici srca... svaki otkucaj jedan dragulj... ritam usklađen sa smislom življenja...
Vratih se u gnjezdo iz kojeg poletjeh u daleki plavi svijet... novi susreti sa starim prijateljima... utapanje u poznatim dubinama... otkrivanje tragova zrelosti... i sjaja ljubavi koja nas je sjedinjavala i sjedinjuje u kolopletu sudbine...

Misli, osjećaji, čežnje, žudnje, znatiželje... klupko naše vremenitosti nas ponovo zbližuje... daljina nije izbrisala tragove naših zajedničkih koraka u kutku mladosti... divno je vratiti se tamo gdje smo već bili i očutiti snagu neuništive prisnosti... da, to smo mi i oni... desetljeća prijateljstva su to... neprocjenjiv dar bezbrižne mladosti...

Prijateljstvo je uzvišeni oblik ljubavi,
stoluje u predklijetkama srca,
u kristalnoj kocki vedrine,
u tajni ružina cvijeta,
u apologiji trajanja,
u apoteozi sanja,
u ritmu svemira,
u načelu našeg vremena

Volimo se jaukom darovanog rebra, vjekujemo u utrobi poludjele lađe,
pod sjajem četiri sunca, anđelom sa četiri lica
branjeni od jahača apokalipse.

Mi smo ovdje i sada, u dolini suza,
u moći trenutka.

Pod sunčanikom mladog dana,
pramenom božanske kose,
lahor svijesti romori
Horacijevu misao

Carpe diem.

Dijana Jelčić
- 08:08 - Komentari (14) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.06.2021.

Godinama sam...






Čovjek riješi da nacrta svijet. Tokom godina ispunjava prostor ucrtavajući pokrajine, kraljevstva, planine, zaljeve, brodove, otoke, ribe, kuće, instrumente, zvijezde, konje i ljude. Pred smrt on otkriva da taj strpljivi labirint linija ocrtava njegov vlasiti lik.
In memoriam Jorge Luis Borges... Buenos Aires, 24. kolovoza 1899. - Ženeva, 14. lipnja, 1986. argentinski je pisac i jedan od najslavnijih pisaca dvadesetog stoljeća...






Čitajući njegove knjige pitah se kako pronaći ključ kojim se otvaraju vrata iza kojih se širi mogućnost istinske poetske tvorbe... kao Borgesove... kada ću moći pisanje osmišljavati razumljvijim sintagmama... kada ću moći moju kozmopolitsku svijest pretočiti u nekonevcionalnu i lucidnu komunikaciju sa naučenim i pročitanim... sa ishodištem mojih nadahnuća za poetiku nadolazećeg vremena...




Godinama sam crtala svijet rukom nutarnjeg impresioniste. Zatvarala oči. Iza spuštenih trepavica je svijet bio prisniji, bio je satkan od osjećajnih struna nebeske harfe, nevidljivih niti koje su jecale tišinom.
Promatrala sam dolazak boginje noći i s njom dijelila samoću. Vizija se preobražavala u siluetu ljepote i plesala s jatom ptica koje su najavljivale buđenje sna.
Voljela sam taj pričin sudjelovanja u zagrljaju svjetla i tmine, to pretakanje stvarnosti u privid paučinaste mreže kojom me je snovolovka branila od misli koje su krale snove. Bila sam zatočenica samotnih oblaka koji su krili obzor žuđene blizine.
Samovala sam upletena u čipksati veo tuge za nečim nepostojećim, za bezimenom iluzijom ćilibarskog pogleda u kojem sam naslućivala ljubav.





Pisala sam pjesme...




A onda sam u Borgesovom vrtu razgranatih staza osjetila...

zbilja je iluzija svijesti.

Oćutjeh nelineranost vremena,
umreženost struna,
razigrane fraktale,
geometriju svemira.

Pregršt mogućnosti.Odlučujem se istovremeno za sve.

Živim nastajanje različitih budućnosti,
množe se, granaju u beskonačnost
i zgušnjavaju u točku Alef.

Osjećam višestrukost postojanja,
umnožavanje razina ljubavne čežnje
i artificijelnost fikcije i stvarnosti.

U vrtlogu anthosa i logosa tražim središte,
nepobitnu istinu o prazagrljaju
iz kojeg se rodio svijet.

U cjelini ljubavnog čina pojedinosti nestaju,
mješaju se mirisi, zvuci, okusi, boje.

Uranjam u strukturu kaosa.
Bestjelesna sam.
Senzualnost sama sebe ispisuje u dubini
tvoga pogleda.

Doživljavam pročišćenje nutrine,
zagrljaj duše i materije
i sigurnost povratka
u budnost.

Dijana Jelčić … „Nestvarno stvarni“ KULTURA sNOVA, Zagreb 2014.
- 07:17 - Komentari (18) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.06.2021.

Blagoslov bijelih ljiljana...







Sveti Ante... 13. lipanj 1231... 13. Lipanj 2021...

U mirisu lipe oćutih bdijenje, viziju čuvara mog djetinjstva.
Nad rijekom vremena premosnica svjetova, stvoriteljica bezgraničja,
u sjaju zrcala ljubav, svjedokinja vjerovanja u trinaesti dan šestog mjeseca,
u molitvu izgovaranu srcem djeteta.
U romoru odrastanja tek titraj na usnama, zahvala zaštitniku
sakramenta ljubavi, prosvjetitelju heretika, vječnom čuvaru
vrata moga vremena.

Na mom radnom stolu vjekuje minijaturna statua
svetoga Ante. .






U carstvu boginje noći...


''Priznajem sanjar sam. Sanjari su ljudi koji svoj put pronalaze samo pri mjesečini, a to što zoru vide prije ostalih, to im je kazna.''
Oscar Wilde






Odsanjah lazur noći, koračah putevima noćnog pustolova, kao sanjačica života domjesečarih do praskozorja...
Sviće dan blagoslova bijelih ljiljana… jutri na obzoru svijesti… iz podsvjesti izranjana odsanjana metaforika snovitih zbivanja…

Nad gradom, kao azurni veo, lebde dlanovi neba… dnevno plavetnilo se slijeva u kobalt noći… zaobljuje prostornost u vrijeme smiraja… riječi izgovarane na obzoru sutona se preobražavaju u jato nevidljivih ptica… slijeću u sluh i prodiru u dubinu svijesti… dobijaju drugačije značenje… nježnije… tankoćutnije… ulazimo u Niktino carstvo… koračamo stazama tišine… sintakse se, kao muk ljepote, slažu u njedrima… i uopće nije važno o čemu razgovaramo… nejasnoće se oblikuju u kristalno jasnu sliku osjećanja… zvučna kulisa tajanstvenog sinopsisa se slijeva u zlaćanu aureolu svetosti trenutka… na baldahinu Niktine postelje blješti srebreni sjaj čuvara njenih dvora…

Promatramo ljepotu beskraja i vrtložimo kaleidoskop sjećanja na sva naša besmislena lutanja u potrazi za smislom poezije suza prolivenih u ime davnih zabluda... tihuju tužne uspomene… na scenu sreće se slijeva ljepota bijelih ljiljana i mirisi jasmina i lipe… otvaraju dveri tajanstvenih svjetova isprepletenih u sjećanja na prohujale noći odlazećih proljeća… u svilenkastom lazuru boginje noći titraju sve, do ovog trena izgovorene, nježne riječi… utjelovljen ljubavni vokabular… glosar ljepote prohujalih noći… nejasnoće i besmislenosti utkane u geometriju nikada napisane poezije naših pustolovina u Niktinom carstvu… pjesma oslikana na zaslonu pamćenja… neponovljiva tankoćutnost šapata iz koje izranja uvijek nova, nježnija čarolija naših osjećajnih sučeljavanja…





Sa tornja odzvanja zvuk jutarnjice… rađa se dan svetog Ante. Promatram malenu statuu na radnom stolu. Zaštitinik ljubavi dokazuje bezvremenost sanjajuće ljepote…

Dijana Jelčić
- 07:47 - Komentari (15) - Isprintaj - #

subota, 12.06.2021.

Sunčani kalendar...




Mogu li tako živjeti?
Pitala sam se.
Prisjećam se, pričali su mi o prozi rođenja,
a ja sam sanjala plave daljine.

Od nekog od praotaca naslijedih obalu snovitosti i hrid u dnu vječnosti.

Upoznala sam prkosna zapljuskivanja vremena,
odupirala se Kupidovim strijelicama,
bježala u zavjetrine tmine, doživjela urinuće u tugaljive dubine,





demonsko ništa u krajoliku srca,
nepostojeća igra nad pustinjom osjećanja,
samotnost zla i ples sjena.
Sjene su uvijek crne, nebojom ogrnute, veliko ne u rasapu svijetla.

Zaustavih se na vrutku istine.
Osjetih njihanje zipke ljepote, oćutih istost koljevke i snivanja.
San je sidro u oceanu jave.
Usidrih se u magiji sunčanog kalendara.





Na obrisima druidskih vjerovanja šest vrhunaca iza kojih izlazi i zalazi zlatna hostija,
slijed svetkovina utkanih u purpur sutona i svitanja, najviši vrh kao oltar života,
prvi korak sa zemlje ka nebu.

Na obzoru svijesti zasjaše mnoga sunca,
u prozirnoj tišini vidjeh neestajanje zla, bljesak zbilje u iluziji.
Zavjet duše svijeta u znaku Lava živi, u znaku Vage život sanja.
U zbilji istina okrunjena bojom vremena.




Darovao si mi slona za sreću i srcem oslikanu bajku,
vuk nije pojeo Crvenkapicu, oćutih moć sunčanog kalendara..


Dijana Jelčić
- 07:07 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 11.06.2021.

Klatno vremena...







Pisala sam već o ovome. Bio je slavlje deset godina postojanja kluba kultura snova... ponovni susret s prijateljima... promocija zajedničke zbirke... Ljubav nas je održala... dobila sam povelju na dar... zahvalnicu za širenje prijateljstva, zajedništva i ljubavi poezijom... da osjećam ljubav kao zvijezdu vodilju i to činim oduvjek... a poezija.je moć ljubavi i poezije... porod mladih pjesnika...
ljubav čuva mlade, darujeim im krila....
a nas je očuvala... i ponosna i sretna ja...
divan osjećaj...




Jučer dobih ovaj video na dar... Slavlju je prisustvovala gospodja Ana Tomašković,
moderatorica TV emisije... Normalan život... snimila je za emisiju dio atmosfere te divne večeri...
napisala je...
dragi pjesnici sanjari iz Kulture snova, iskrene čestitke
na vrijednoj 10. obljetnici i hvala vam na duhovnoj dimenziji življenja.
Ovoga tjedna, radi sporta, neće se emitirati emisija Normalan život.
Izabrane emisije Normalan život reprizno će se emitirati na Prvom, Četvrtom i Petom Programu tijekom ljeta, a s novim snimanjima počinjemo krajem rujna.





"Srce me vuče, da pjevam prijetvore u druga tjela."
Ovidije





Nebom se razlilo sivilo sjete,
u kapima kiše zastoj svjetla,
srce jeca za suncem.

U odmaku od vječnosti,
na tlu zemaljskih zbivanja
oživljava onostrano.

Ništa nije zauvijek dano,
kao ni ovo
jesenje jutro u srcu proljeća.

Umanjujem se, skidam tjelesnost,
postajem energija,
putujuća misao kroz sjećanja.

Voljeli se Piram i Tizba,
bio je zid,
bio je gavran,
otac nije dozvolio,
murva je pocrnila,
postali su drvo.





Sutra mogu postati prah,
a ti pijesak,
to su
naša prirodna stanja.

Preobrazba svijesti,
metamorfoza zaboravljenih
otkucaja srca,
tragovi u pamćenju,
u ritmu klatna vremena.

Dijana Jelčić ... „Nestvarno stvarni“ Zagreb, KULTura sNOVA, 2014
- 07:07 - Komentari (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.06.2021.

Sutoni i svitanja...







Zadar je grad mojih pradjedova... grad u kojem, još kao djevojčica, osjetih ljepotu našeg udaljavanja od Sunca... pričinjalo mi se, sunce tone u more... divnom zabludom to nazivamo zalazak Sunca, romantika s pokričem... oduvijek uživam u trenucima slijevanja sunčane svjetlosti u kobalt tmine… pretakanje azura u lazur nebeskog bespuća… volim iz misaono zahuktalog dana ćulima ušetati u smiraj predvečerja… osjetiti smjenu užurbanog dnevnog ritma u ritam uzdrhtalog srca…
volim trenutke u kojima ne radimo ništa, a činimo mnogo… one trenutke u kojima tišinu razbija nečujnost otvaranja očiju neba… i vjekovanje sunačanog bljeska u tvom pogledu… tada napuštamo putanju kretanja pravcima svrsishodnosti i lutamo zagonetnim stazama ucrtanima u svijetu maštarija… putujemo u krajolike nepoznate na ovozemaljskim kartama… prolazimo kroz krugove nepostojeće u vrtnji globusa… do svitanja na otoku...






Sanjala sam zagrljaj pijeska i pjene
i vjetar nad morem, koloplet zlaćanih niti
i tvoje usne ucrtane
u sedefu školjke iz oceana snova.

U suzvučju nas i vremena ushit jutrenja.
Iza otoka izranja mladi dan,
na obzoru rasprsnuće plama
ukradenog bogovima.

Sunce oslijepljuje tminu,
osmišljava konačnost.
Mjesec odlaskom odnosi more,
u pijesku umiruća školjka,
u sedefu ucrtane njegove usne.

Rađa se ljubav,
ostvaruje dimenziju zbilje.
Strune svjetla zaobljuju prostor.
U mukloj tišini otkucaj srca.





Čuješ li u razbitoj amfori poeziju mora.
Čuješ li topot vremena.
U kaplji sna disanje zbilje
potopljene u osrčju nutrine.





Skupljah suze u kristalni suznik,
skriven u utrobi sjećanja.
Vidim srcem,
dišem muk svitanja.

Bez riječi sam u bdijenju
nad žrtvenikom vječnosti,
u bogojavljenju,
u prvoj i posljednjoj
istini.





Bog je u očima onih koje ljubimo.

Dijana Jelčić
- 07:27 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 09.06.2021.

Bdijenje...






„Poeta sacer…
Pasivni zadatak poete sacera je da bude žrtva - da uzme na sebe demone koje je izazvalo potonuće naroda i pogine; aktivni zadatak - s logosom stvarati, uvijek iznova i neprestano, iz sebe sama, u kobnoj ostavljenosti na cjedilu, vezu između božanskog bitka ljudske sudbine.
Kao žrtva poeta sacer je čuvar Svetog kruga, čuvar Temenosa. Kada je uzmakla svaka ljudska veličina i ostalo prazno svako božansko mjesto, on stoji sam, kao čuvar svete vatre i zbog te vatre i na toj vatri samog sebe žrtvuje. Zbog toga je sacer pjesnik, zbog toga je preuzeo čuvanje Temenosa kako bi vatru hranio sopstvenim životom i održavao je svojom smrću. Zbog toga je on uzvišen i strašan, božanski i proklet, svetac i bijednik...
Ali nije dovoljno da poginem i žrtva je malo: snagom riječi moram stvoriti nadljudsko.
Samo onda mogu biti sacer.“

Bela Hamvas - Nevidljivo zbivanje






Nisam spavala, sanjala sam. Mjesec nije bio svjedok mog bdijenja u snu. I bez njega su se događale mjene, ritmom disanja smjenjivale plime i oseke. Uskovitlanost rastućeg i opadajućeg oceana me odnosila u nepostojeće sfere, u daljine ostvarive samo u maštarijama.

Može li se u snu maštati? Pomislih budeći se.
Može li se u snu odustajati od sna i sanjati nešto drugo?

Noćas sam u snu odustajala od nametnutih vrijednosti. Odricala se svrsishodnosti ugodnog života i odlazila u neprohodne koridore podsvjesti. Bilo je lijepo susresti sebe zaboravljenu u vrtlogu vremena. Bezglasje je bilo čulno. Razjezičavanjem jezika se oslobađah osobnog balasta. Doživjeh pojavnost nemogućeg, osjećanje moći i nemoći u snazi svejezika, u razumjevanju inače nerazumljivog. Bio je to otklon ka prohujalom vremenu, uranjanje u sferu disperzije, u stanje neočekivanih promjena.

Osjetih katarzu, pročišćenje uma. Začuh zvuk nečuvenog govora o nečem neviđenom. Riječi su progovarale umjesto mene, bile su vladarice svetog kruga, moćnice u svetištu izričaja, utjelovljenje posljednjeg čuvara drevnog Temenosa.

Bila sam nedodirljiva i izopćena iz zakonika zbilje, neranjiva i ranjiva u traganju za istinom. Osjetih oslobađnje bitka iz materije, oćutih sudioništvo u stvaranju svijeta. Izazov poetike, njenu moć. Oćutih što znači biti sacer. Dotaknulo me božansko bdijenje, ali mi ni ljudsko nije bilo strano.

Krug zbilje se osmislio bojom akromatskog jutra. Kroz obod snenosti se, u sivilo svitanja, uvlačilo veliko sunce. Počeh prebirati po pepelu dogorjelog sna, tražiti misao odsanjanu u vremenu poete sacera, metaforiku sna u njegovoj lucidnosti.

naše trajanje u svijetu sanjajućih knjiga... uTemenose, u ta mala svetišta ulazimo poslije katarze... osjećamo ih u Danteovoj božanskoj komediji i u ovome ovdje i ovome sada... historia est magista vitae... iako okrutnost sveopće zbilje dokazuje nešto drugo... mi učimo iz povijesti.... mjenjamo se u nutrini... jer samo iz nutra se sanja... a poeta sacer... on je utjelovljen u nama čuvarima našeg stvarnog svetišta...





U ljepoti jutrenja se pojavljuje tvoj lik.

Povratak u zbilju je ljepši od sna.

Dijana Jelčić ...
- 07:07 - Komentari (14) - Isprintaj - #

utorak, 08.06.2021.

Blaženstvo...








Sokratova etika vrline poznata je i pod imenom eudajmonizam. Ovaj termin se najpribližnije prevodi našom rečju „blaženstvo“ ili „sreća“, stanje harmoničnog življenja u kome smo uskladili svoju egzistenciju sa sopstvenim potrebama, prirodnim i društvenim okruženjem.
Sreća je svrha ljudskoga života i smisao sveukupnoga ljudskog djelovanja. Težnja prema sreći i ostvarivanje sreće mjerilo su za vrijednost ljudskih čina. Pojam sreće često se proširuje i na »viša«, »duhovna« zadovoljstva.






Pod rasutim srebrom nebeskog pustolova koračaju sjene lazurne noći. Izronjene iz hrama astralne istine, utkane u habitus kristala, ogrnute rapsodijom vjetra, osmišljene uzdasima duše, oživjele ritmom srca zrcale iluzije poetične zbilje, titravo tkivo nesanice.
Omataju se kao niska poetike osjećanja oko prozaičnih misli. Na granici noći i dana, u izmaglici svitanja postaju siluete stvarnosti i nestaju u osvitu sunca. Ostaju samo sjećanja na iluminaciju ljubičaste tmine, na ples zvjezdanim nebom, lutanja mliječnim stazama, mirise djetinjstva, okuse mladosti i glazbu zrelosti, na titraje eudajmonizma proživljenih godina...

Poslije svitanja bukti blaženstvo dana. S neba kapa sreća. Buja serotonin, hormon dobrog raspoloženja. Dok se dan kotrlja tračnicama vječnosti u nanosekundama se razmotava iskukičana mreža vremena. U svakom čvoriću nova slika, novi bljesak svijesti, nova preobrazba misaone opsjene u moć osjećajnosti.
U zjenici oka se bijela svjetlost prelama u spektar boja, širi osjetilnim putevima, razlijeva senzualnim kartama. Postaje vizualna istina, stvoriteljica ikona nutarnje kozmogonije…

U svetištu pamćenja se slažu titraji vremena, nezaboravni trenuci. Pod kopljima dnevne svjetlosti neumorni leptiri u sivoj tvari oplođuju cvijetove svijesti.
Umnažaju ih. Prenose viđeno, kušano, čujno, mirisno, dodirnuto u panoptikum osjetilnosti… pohranilište hedonističkih uživanja… oplemenjuju svijet u našim glavama… dokazuju snagu etičkog djelovanja.

Pod rasutim zlatom sunca, kao u snu, moć titraja vremena i blaženstva proživjelih godina.

Dijana Jelčić


- 06:06 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.06.2021.

Poezija kiše...







Poezija kiše...

Golubije krilo zagrlilo jutro, nebo rominja poeziju kapi,
u dašku zanosa čujem vrijeme, mudrost osmišljenu zbiljom.
Prevrtljivi Protej pokazuje svoja lica, proriče preobražaj svijesti,
igra se valima mora, vrednuje pjev oceana.
Zahvalna vremenu koje mi daruje tren,
čudesnu boju nebojom zvanu,
cvijet nik‘o iz uspomene.
Iz stigme prošloga izrasta ljiljan,
marijansko znamenje u oknima vode.
Sličan amfori punoj suza uranja u svijest i srce.
Tvoj glas pijeni tišinu,
stara pjesma ubija strahove,
donosi radost nebesku…

Dijana Ječić... zbirka Nestvarno stvarni






Probudila me kiša. Pljušti. Rat oblaka, sijeva, nebo se glasa gromovima...
Sjedim u radnom kutku. Otvaram stranicu blog. hr. Pijem prvu kavu.
Pišem, dišem, osjećam, postojim...
otkrivam još uvijek bezimene pojavnosti u sebi... bitak bitka... fokus prostor- vremena...
a onda se igram riječima... a pisanje je terapija... misao materijalizirani osjećaj...
pretočena u sintagmu postaje zrcalo nutrine...
Na pučini zbilje odsjaj duše vremena, misaona dimenzija, vizija svijeta vječne prolaznosti,
postojeće sada bez jučer i sutra.

Postoji li budućnost?... u kojim sferama se krije njena nedohvatljivost?... u kojem djeliću mene se krije ona "ja" koja se rađa u sljedećem trenutku?... postoji li ona u ovome sada?... poznaje li je moja podsvjest?... naslućuju li neuroni rađanje jedne drugačije ili uvijek iste mene?...
Začudnost tog osjećanja nepoznavanja sebe u sebi budi znatiželju… poziva na traganje nutarnjim svemirom… na ispisivanje kozmologije uma… kozmogonije osjećanja… poezije sjećanja...





Sjećam se, nad gradom su visili oblaci, dugo i nepokretno, kao skakač zaustavljen u skoku.
Iznenada iz golubljeg sivila, kao dvije vatre, izroniše oči.
Glas je stigao kasnije.
I kada mi se pričinilo da samo sanjam osjetih dodir dlanova na obrazu.





Divan je Rabuzinov put bijelih oblaka… trga sjaj plavetnila… iscrtava geometriju prostor- vremena… zaobljuje iluziju u arhiterkturu tek naslućenih dimenzija… vizualiziram sebe u sliku... doživljavam teatar sjena… volim tu igru svjetla i tmine na nebeskoj sceni… u njoj se skriva božansko nadahnuće… smisao traganja za izvorom početka… onom još nepronađenom fontanom vječnog svjetla… iz pucketavih zamaha vjetra izranja privid porinuća u jedno veliko ništa… u vrtloženje nepostojeće praznine… ćutim djeljivost atoma… oslobađanje energije… kovitlanje struna… njihovo nestajanje u beskraju svijesti…
U osjetilnom režnju sinestezija, u osjećajnom kaos, u misaonom istina, Proustova kolona bića, tužnih, radosnih, nesretnih i sretnih...

Pokušavam razmaknuti nebo, razumjeti govor oblaka,
ubrzati vrijeme, uroniti u vječnu vatru,
u svjetlost koje ubija tminu.

pitam se… jesam li ista ona koja je počela pisati ovo štivo?...
Ne znam… ali … sunce je opet tu…

Osjećam, probudila me poezija kiše.

Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (13) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.06.2021.

Blagost prisege ruži...







Sjedimo na terasi kvartovskog kafića. Promatramo tepih rascvjetanih ruža. Bude se uspomene.
Dočekivali smo zore na trgu cvijeća. Miris ruža i svježeg kruha još uvijek obnavlja molitvu i prohujala proljeća.
U kapi budnosti nepobitnost snovitosti, neopozivost prolaznosti i obris iluzije.
Srce neumoljivo otkucava trenutke, a sjećanja premošćuju razvaline. Razgovaramo o ružama, o porukama koje one bez riječi prenose.
Latinski izraz „sub rosa“ je simbol povjerenja i tajnosti, strpljenstva, tišine, slutnji, poniznosti, ali i ljubavi, strasti i ljepote. .






Bog Harpokrat... bog tišine, šutnje i nevinosti i bog ruža. Ruža je u grčkoj mitologiji simbol šutnje i nevinosti. Od mitova vezanih za Harpokrata, tek je jedan poznat:

Kada je ruža još bila mlad cvijet, nisu je poznavali ni ljudi ni bogovi, osim Erosa, sveznajućeg boga ljubavi, koji dade jedan takav cvijet Harpokratu, bogu šutnje, jer ga je tim čudesnim cvijetom htio podmititi da ne oda Afroditine tajne priče, iz kojih bi ljudi saznali više o ljubavi.






eto tihujem, ponovo tihujem davno napisanu pjesmi i neka bude ljubav...

Sub rosa…

Život pod ružom,
pod heraldikom
carstva ljubavi.

Začudna tajanstvenost
bijelih zora,
i večeri ljubičastog sjaja.

U romoru krvi poezija suza,
u znoju srca muk sreće,
u tišini Harpokrata
blagost prisege ruži.

Iz utrobe cvijeta
izlijeće bijela ptica,
zoblje lazur noći,
nestaje glas mjesečine.

Pod svodovljem Marijanskog sjaja
se budi grad.





Sanjaju li ljudi ovo božansko svanuće?

Dijana Jelčić...


- 07:17 - Komentari (12) - Isprintaj - #

subota, 05.06.2021.

Nad otokom...





Moja preobraženja...

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći
iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i s pogledima plivam preko polja livada i voda
Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta
i bezbroj puta uskrsnem
O Bože daj me umorna od mijena
preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu
što s dalekog će neba noću sjati
u crne muke noćnih očajnika.

A.B.Šimić






Nad otokom lebdi uzani pojas oblaka, u radosti širine se crveni kugla ljepote gorućim sjajem.
Nebo se igra s nama. Objavljuje ljetnu noć i dolazak budne snovitosti.
Dan se slijeva u more, nestaje u dubinama bezdana dok se visinski balazam širi panoramom svjesnosti.
U vidokrugu svijesti promatrah nestajanje fotona bijele svjetlosti,
na obzoru spoznaje zaobljavanje vremena, iluziju nedohvatne dimenzije,
let bijele golubice, zanosnu opsjenu, igrariju vječnosti.
Pokušah je zaustaviti na zaslonu percepcije, uloviti u zamku pamćenja.
Zatvorih oči, iza zcala misli, u vrtlogu imaginarije, u kaleidoskopu iluzije,
u prelamanju svjetlosti vidjeh ekliptiku Venerina sjaja, hram nutarnje tišine,
oćutih moć osjećajnog uma.





Otvorih oči. U tvojim očima isti sjaj.
Svjetlost boje vjenčanice se slijeva u kalež kobaltnog beskraja. Prohujao je dan, a vrijeme, kotrljajući se prema svitanju, mjesečinom zaobljava prostor.
Omamljuje nas modrina noći. Pjesnike i mislioce vrijeme ne udaljuje od života, oni u sebi nose vječnost.
Njihova ostavština je poveznica među našim svjetovima.
Kao dugin spektar. U njenoj ljepoti se kriju boje života i boje ljubavi...





U začahurenoj uspomeni bujaju osjećaji, iskre sjećanja i radost. Prisnost bez prisutnosti bilo čega drugog. Sve je u nama u riječima kojima darujemo smisao, u smijehu kojim pečatimo škrinju povjerenja, u tišini kojoj darujemo kolorit našeg vremena, u milostivosti sudbine koja nas je obdarila blizinom, u osmijesima prijatelja, u naklonosti svijeta u kojem živimo ljubav.

Dijana Jelčić
- 08:08 - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 04.06.2021.

Kao sanjačica...






Kao sanjačica u tennessianskoj žudnji, na platformi želja, u viziji izmišljaja
iščekivah kraj zbrkane prošlosti. Bježah od besmislenih razgovora,
od ispraznih dijaloga, beznačajnih sintaksi nabacanih u prostor jurećeg vremena.
U ispreplitanju sjećanja i zbilje misaonost izgubljena između nekad i sad,
paradoks življenja, iz sokratovskog povratak u predsokratovsko vrijeme.
Zbog nedostatka logike, u misaonom režnju uzbuna neurona,
krik svijesti, bjeg od stegnuća umnog prostora.

Kao Blanche DuBois čeznuh za ombulusom svijeta,
za mjestom cvata lovora, bunike i ljubavi.
Bez početka i kraja, pripitomljena orkanom odlazećeg dana
skupljah krohtine bolnih uspomena.
Na žrtveniku sjećanja lumin tuge, nestajući plamičak nadanja.
Iza obzora sijač zvijezda prebire po strunama tišine,
sjaj sutonske zvijezde nježnom šutnjom dotaknu nutrinu.
stvori slavoluk ka noći bez mjesečeva srebra.
Na lazurnoj pučini svićarica prosu mrežu čuvarice nedosanjanih snova.





Iz kobaltnog muka izroni osjećanje porculanskog sjaja,
preslika zaboravljenih uzbuđenja.
Velika samoća ugasnu pjesmom sjenice,
osjetih tvoje dlanove.

Oćtih ispreplitanje osjeta, slijevanje izvanjeg kaosa u sklad nutarnje percepcije,
u iskustvo spoznajnog krajobraza, u slučivanje raznolikih zbilja
u čuvanje istine o svemu bivajućem.


Dijana Jelčić
- 07:27 - Komentari (14) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.06.2021.

U carstvu tišine...





Prolutah arhivom... dotaknuli me olovkom pisani prastari pjesmuljci... uzburkala se sjećanja... zatitralo vrijeme oluje ruža... i prastaro pitanje... Odakle dolazi ljepota?.. evo mojih starih katrena... klikom na kolaž katreni su čitljivi...






A onda sam u vremenu koje nazivam vremenom tihog umiranja od starih katrena složila novu pjesmu...





Budi hrabar...

Sapere aude, nečujni šapat vremena,
dvije riječi zastale u beskraju,
u jecaju tišine, u romoru valova,
u pjesmi oceana.

Traje još uvijek, u šutnji srca
urlik ranjene ptice,
a riječi ljubavi izranjaju
iz magle strahova.

Volim te.
Tvoj uzdah u mirisu jasmina,
u jecaju vjetra,
u suzama neba.

Na rondou sumnji,
na stazi odustajanja,
riječi ohrabrenja,
...ne odustaj od sebe...

Sjene naših zagrljaja
iščitavaju poruke,
rješavaju zagonetke,
govore jezikom tišine.

Na obzoru jutra umire tmina,
korijandoli sreće
objavljuju
nova svitanja.

Bio je hrabar!...

Dijana Ječić




- 08:08 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 02.06.2021.

Uspjeli smo...







Vršci mojih prstiju su produžetak moji osjećanja... objelodanitelji metaforike mojih sanja... sudionici vremena nutranjih previranja... izvršitelji zavjeta utkanih u misaonu zbrku umnog kovitlanja... moje nebo ne nazivam poetskim... na njemu iskre zvijezde iznjedrene iz stvarnog života... svjedočanstva prohujalog vremena u kojem osjetih uspone i padove... sinuse i kosinuse matematičke etike... bol, tugu i sreću... vječnu trijadu sudbine... moje nebo je svetište na čijem oltaru stoluje ljubav... vrhovna svečenica mikrokozmosa... hraniteljica i čuvarica preiskonskih osjećaja... braniteljica svijesti... stražarica na dverima svakodnevice...




Putovali smo, povili smo, letjeli smo,
razgovarali sa visinama,
šaputali sa zvjezdama.

Pokušavali smo Svemir zarobiti riječima
zbog neotkrivenih tajni kažnjavati rečenicama,
umrežiti u pjesme, u priče, u izmišljaj stvarnosti,
ne okrećući se koračali prema suncu.

Pripitomili smo Bukefala, veličanstvenog konja,
ugasili njegove strahove,
bojao se svoje sjene.

Ubili strah od licemjerja,
bezličja proroka i bezimenih iluzionista.

Čujem zov praiskona, pjev Svemira.
Zatomismo ga u nemoćima, u sjećanjima,
u uspomenama, u sluh nečujnosti
i sada nas brani od nas samih.



.
Pišem ispovjest mene meni... osjećam titraje leptirovih krila u vijugama svijesti... titraju misaoni neuroni stvarajući nove sinapse... premošćuju usjekline u osjećanjima... povezuju osjećajnost i osjetilnost u doživljaj punine življenja...
Na mome nebu se rađaju ideje... vrednujem Platona... titraju strune muzikom sfera... slavim Pitagoru... iskre nove zvijezde... svetkujem Uraniju... između purpurnih svitanja i ljubičastih sutona blješti toplo zlato... zahvaljujem Helionu... u lazuru noći titra zvijezda sunoćavanja i jutrenja... divim se Veneri...





Uspjeli smo
iIzašli smo iz svijeta sjena,
oslobodili se zlih slutnji
i sumnji u obećanja.

Sva su se ostvarila.

Dijana Jelčić
- 07:37 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 01.06.2021.

Dobar predznak...







Na terasi gradske kavane prsti pianiste prebiru po tipkama klavira… tankoćutni zvuci razbijaju tišinu… elegantno kao pantera se spušta noć… odjeva panoramu lazurom beskraja… pale se oči neba… tvoj glas se miješa sa tonovima mjesečeve sonate… pričaš mi priču izmišljenu za ovaj trenutak… riječima uranjaš u srž bitka… u pojavnosti nutarnje tišine… začudnim sintagmama me oslabađaš iz okova mira… neuspješno pokušavam pamtiti poeziju tvojih misli… osjećam neponovljivost te ljepote… nju pamte samo zvijezde u kutku mog osjećajnog Svemira… sjećam se… dogodio se susret na nepostojećem meridijanu vremena... na obrtnici zvjezdanog znakovlja... u vrtlogu sudbinskih puteva...
bio je to omen faustum za sve dolazeće...






Predosjećala sam tvoj dolazak, osjećala sam žudnju kao mekani pokrivač koji se spuštao sa neba i omatao oko ogoljele duše koja je slijepa lutala bespućem sna. Srce je slutilo ljepotu iako se nije usudilo zaplesati ples tetrijeba u dolini suza. Tijelo je koračalo ulicama kamenog grada i tražilo nježnost vlati trave na kojima bi bosonogo uranjalo u kapi rose, oćutilo svježinu praskozorja svijesti, spoznalo snagu zvjezdanog kalendara i doživjelo solsticij, nježnost noći ljubavi.

Došao si tišinom proljeća i otvorio vrata sunca. Poveo u dolinu smaragdne rijeke da naučim voljeti stvarnost punu mirisa, zvukova i boja dolazećeg ljeta. Bila sam umorna od vedrine koju sam, kao krinku, navlačila na godinama tužno lice.

Nedostaju ti bore smijeha, šaptao si pokazujući mi deltu i put ka nedoglednoj sreći. Tu je Posejdon sagradio Utopiju i darovao je Oceanu, govorio si jezikom koji je nagovještao novu oluju u duši. Zaboravi oluju ruža i posadi nove cvjetove u dolini suza, bio je imperativ izrečen glasom tvoga srca.
Krenimo u kompliciranu jednostavnost davno napisane priče, odgovorih ti promatrajući iskrenje sna u tvojim očima.
Pružio si ruke ka zapadnom nebu i zaustavio nestajanje dana, razrezao si more i ucrtao stazu kroz sudbinski moreuz u koji se nisam usudila zakoračiti.





Dogodilo se čudo. Demoni koji su godinama krali sretne trenutke nestadoše vrtloženjem purpurnog sunoćavanja. Zagrlio si me skidajući zadnji veo lažnosti sa moga lica.
Nasmijala sam se tvojoj hrabrosti, jer mogla sam biti Salome koja razotkrivajući se ubija iz pohlepe.
Volim bore oko tvojih očiju, šapnuo si.
One su znamenje sreće, odgovorih ti promatrajući odraz lica u jantarnom sjaju tvoga pogleda.
Pobijedila si samu sebe, tvoj glas se slijevao u rapsodiju boja koja nas je sidrila u moru ljubavi.





pianist prebire po tipkama profanog klavira… a sakrament ljubavi titra u magličastoj stvarnosti… u prelamanju zbilje u san… u tajanstveni svijet snovida sanjane budućnosti… o nama, sudionicima bezvremenog putovanja vremenom…


Dijana Jelčić





- 07:07 - Komentari (15) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>