Poezija pamćenja...
povečerje se zlati rađanjem novih osjećanja… znojem srca... kapima sa izvorišta budnosti… i budi se noć… tišina puca na obroncima svijesti… ruše se planine… nestaju oceani...
dan umire rapsodijom carpaccio boja… s njim, kao crne ptice, nestaju sve dnevne nedoumice… na dlanu sutona se krhotine neostvarenih želja oblikuju u statuu prauzora ljubavi… bukti ognjilo postojanja… spoznaja… začudnost mogućnosti apstraktnog razmišljanja… i moć osjećanja… poezija čuva uspomene…
U iskazivosti pamćenja sve što se zbilo
još uvijek se događa.
Romor zelene rijeke, poezija kapi,
tišina utjelovljena u odaji ogleda i odjeka.
U fanfarama tek načetog ljeta ushit sunca,
u srcu ljubav, nutarnja svjetlost odaje tajnu postojanja.
Na vratima vječnosti, između jučer i sutra
krajolik ka širini svijeta, okno vremena,
pjesma trenutka se čuje, muk beskraja
i nadahnuće daljina
Privid, oživjela iluzija, ubistvo gravitacije,
levitiramo ka suncu,
ka apsolutu.
U nama sumnja, znatiželja i čuđenje,
u srcima triptih nutrine, želja, žudnja, htijenje,
uron u neoskrvljene dubine, uzlet u nedodirnute visine,
vjerovanje u etiku i estetiku svemira.
Nadanuće je vrisak srca, muk duše,
klesar prostora, skulptor vremena,
moć uma.
Poezija našeg vremena su još
nenapisane pjesme,
nenacrtane slike,
nepostojeće boje,
čujnost tišine,
vrtlog,
život,
ljubav.
Dijana Jelčić
|
