Najdulji dan...
"Dianina duša u tebi je kao svjetlost,
a svijetlost ne poznaje satove.
Prolaznost naših dana i noći
moru i hridinama ne znači ništa,
ali i geofizika ima dušu
i vrijeme će jednoga dana stati,
jednoga dana
dok ti budem cvijećem kitio kosu,
onoga dana kada plavi Safir i Nox
zaustave vrijeme,
kada Aurora rodi novo sunce
toga dana će trenutak postati vječnost."
.
"Gdje si me doveo" upitah sretna.
"Na početak sna"
Pod Čapljinskim balkonom putevi ka starim snovima
i simboli novog vremena. U bezglasju istine suglasje svjetova,
svitanje noći u sutonu odlazećeg dana.
Tvoji dlanovi pretakaše gaseće sunce u odoru spokoja.
Ruke u buketu žudnje, pod karijatidama trenutka
miris znamenja vremena.
Na dlanu pamćenja vilinski san,
privid donešen vjetrom prohujalog vremena,
poetično sidro u prozi zbilje.
Pod Čapljinskim balkonom slavuj priziva tišinu noći,
ševa romor svitanja.
Dlanovi neba nas dodiruju, hvataju u mrežu satkanu od Venerinog zlata i odnose ka svitanju.
Budim se zanesena i promatram jutrenje na obzoru svijesti.
Ljetni solsticij izranja iz magličastog sjaja noći i prelama tminu u sunčev sjaj.
Mjesec polako napušta horizont trenutka, odnosi noćno nebo u neki drugi svijet,
ali osmijehom obećaje ostvarenje sna Ivanjske noći.
Sve se vrti u krug, nestajemo u zagrljaju magije.
Svanuo je najdulji dan...
Dijana Jelčić
Na granici sna i jave
|
