Kao sanjačica...
Kao sanjačica u tennessianskoj žudnji, na platformi želja, u viziji izmišljaja
iščekivah kraj zbrkane prošlosti. Bježah od besmislenih razgovora,
od ispraznih dijaloga, beznačajnih sintaksi nabacanih u prostor jurećeg vremena.
U ispreplitanju sjećanja i zbilje misaonost izgubljena između nekad i sad,
paradoks življenja, iz sokratovskog povratak u predsokratovsko vrijeme.
Zbog nedostatka logike, u misaonom režnju uzbuna neurona,
krik svijesti, bjeg od stegnuća umnog prostora.
Kao Blanche DuBois čeznuh za ombulusom svijeta,
za mjestom cvata lovora, bunike i ljubavi.
Bez početka i kraja, pripitomljena orkanom odlazećeg dana
skupljah krohtine bolnih uspomena.
Na žrtveniku sjećanja lumin tuge, nestajući plamičak nadanja.
Iza obzora sijač zvijezda prebire po strunama tišine,
sjaj sutonske zvijezde nježnom šutnjom dotaknu nutrinu.
stvori slavoluk ka noći bez mjesečeva srebra.
Na lazurnoj pučini svićarica prosu mrežu čuvarice nedosanjanih snova.
Iz kobaltnog muka izroni osjećanje porculanskog sjaja,
preslika zaboravljenih uzbuđenja.
Velika samoća ugasnu pjesmom sjenice,
osjetih tvoje dlanove.
Oćtih ispreplitanje osjeta, slijevanje izvanjeg kaosa u sklad nutarnje percepcije,
u iskustvo spoznajnog krajobraza, u slučivanje raznolikih zbilja
u čuvanje istine o svemu bivajućem.
Dijana Jelčić
|
