Godinama sam...
Čovjek riješi da nacrta svijet. Tokom godina ispunjava prostor ucrtavajući pokrajine, kraljevstva, planine, zaljeve, brodove, otoke, ribe, kuće, instrumente, zvijezde, konje i ljude. Pred smrt on otkriva da taj strpljivi labirint linija ocrtava njegov vlasiti lik.
In memoriam Jorge Luis Borges... Buenos Aires, 24. kolovoza 1899. - Ženeva, 14. lipnja, 1986. argentinski je pisac i jedan od najslavnijih pisaca dvadesetog stoljeća...
Čitajući njegove knjige pitah se kako pronaći ključ kojim se otvaraju vrata iza kojih se širi mogućnost istinske poetske tvorbe... kao Borgesove... kada ću moći pisanje osmišljavati razumljvijim sintagmama... kada ću moći moju kozmopolitsku svijest pretočiti u nekonevcionalnu i lucidnu komunikaciju sa naučenim i pročitanim... sa ishodištem mojih nadahnuća za poetiku nadolazećeg vremena...
Godinama sam crtala svijet rukom nutarnjeg impresioniste. Zatvarala oči. Iza spuštenih trepavica je svijet bio prisniji, bio je satkan od osjećajnih struna nebeske harfe, nevidljivih niti koje su jecale tišinom.
Promatrala sam dolazak boginje noći i s njom dijelila samoću. Vizija se preobražavala u siluetu ljepote i plesala s jatom ptica koje su najavljivale buđenje sna.
Voljela sam taj pričin sudjelovanja u zagrljaju svjetla i tmine, to pretakanje stvarnosti u privid paučinaste mreže kojom me je snovolovka branila od misli koje su krale snove. Bila sam zatočenica samotnih oblaka koji su krili obzor žuđene blizine.
Samovala sam upletena u čipksati veo tuge za nečim nepostojećim, za bezimenom iluzijom ćilibarskog pogleda u kojem sam naslućivala ljubav.
Pisala sam pjesme...
A onda sam u Borgesovom vrtu razgranatih staza osjetila...
zbilja je iluzija svijesti.
Oćutjeh nelineranost vremena,
umreženost struna,
razigrane fraktale,
geometriju svemira.
Pregršt mogućnosti.Odlučujem se istovremeno za sve.
Živim nastajanje različitih budućnosti,
množe se, granaju u beskonačnost
i zgušnjavaju u točku Alef.
Osjećam višestrukost postojanja,
umnožavanje razina ljubavne čežnje
i artificijelnost fikcije i stvarnosti.
U vrtlogu anthosa i logosa tražim središte,
nepobitnu istinu o prazagrljaju
iz kojeg se rodio svijet.
U cjelini ljubavnog čina pojedinosti nestaju,
mješaju se mirisi, zvuci, okusi, boje.
Uranjam u strukturu kaosa.
Bestjelesna sam.
Senzualnost sama sebe ispisuje u dubini
tvoga pogleda.
Doživljavam pročišćenje nutrine,
zagrljaj duše i materije
i sigurnost povratka
u budnost.
Dijana Jelčić … „Nestvarno stvarni“ KULTURA sNOVA, Zagreb 2014.
|
