Nad otokom...
Moja preobraženja...
Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći
iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i s pogledima plivam preko polja livada i voda
Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta
i bezbroj puta uskrsnem
O Bože daj me umorna od mijena
preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu
što s dalekog će neba noću sjati
u crne muke noćnih očajnika.
A.B.Šimić
Nad otokom lebdi uzani pojas oblaka, u radosti širine se crveni kugla ljepote gorućim sjajem.
Nebo se igra s nama. Objavljuje ljetnu noć i dolazak budne snovitosti.
Dan se slijeva u more, nestaje u dubinama bezdana dok se visinski balazam širi panoramom svjesnosti.
U vidokrugu svijesti promatrah nestajanje fotona bijele svjetlosti,
na obzoru spoznaje zaobljavanje vremena, iluziju nedohvatne dimenzije,
let bijele golubice, zanosnu opsjenu, igrariju vječnosti.
Pokušah je zaustaviti na zaslonu percepcije, uloviti u zamku pamćenja.
Zatvorih oči, iza zcala misli, u vrtlogu imaginarije, u kaleidoskopu iluzije,
u prelamanju svjetlosti vidjeh ekliptiku Venerina sjaja, hram nutarnje tišine,
oćutih moć osjećajnog uma.
Otvorih oči. U tvojim očima isti sjaj.
Svjetlost boje vjenčanice se slijeva u kalež kobaltnog beskraja. Prohujao je dan, a vrijeme, kotrljajući se prema svitanju, mjesečinom zaobljava prostor.
Omamljuje nas modrina noći. Pjesnike i mislioce vrijeme ne udaljuje od života, oni u sebi nose vječnost.
Njihova ostavština je poveznica među našim svjetovima.
Kao dugin spektar. U njenoj ljepoti se kriju boje života i boje ljubavi...
U začahurenoj uspomeni bujaju osjećaji, iskre sjećanja i radost. Prisnost bez prisutnosti bilo čega drugog. Sve je u nama u riječima kojima darujemo smisao, u smijehu kojim pečatimo škrinju povjerenja, u tišini kojoj darujemo kolorit našeg vremena, u milostivosti sudbine koja nas je obdarila blizinom, u osmijesima prijatelja, u naklonosti svijeta u kojem živimo ljubav.
Dijana Jelčić
|
