Soba uspomena...
Lipanjaska noć je ušetala u panoramu trenutka... u sobu, kroz otvoren prozor, dopiru zvuci povečerja... sjedim za radnim stolom... osluškujem otkucaje zidne ure... vrijeme prolazi... doživljavam njegovu neuhvatljivost... njegovu neumornu jurnjavu... nemilosrdno gutanje ovoga sada... prostor naizgled miruje... ovdje je postojano... mjerljivo kvadratima... osmišljeno detaljima... čini se apsolutnim... začudna iluzija stvarnosti... dohvatljiva vizija uma...
Pitam se, kakvo mjesto mi zauzimamo u toj poetičnoj slici nebeskog svodovlja... je li čovjek uistinu središte Univerzuma?... uzvišena tvrdnja koja godi... bez čovjeka ne bi bilo ni Svemira... čovjek ga je osmislio svojim traganjem za istinom... čovjek je izračunao i postavio konstantu brzine svjetlosti... čovjek je zrcalo ljubavi...
Zidna ura otkucava potrošene trenutke... narušava nijemost ove noći prepune zvijezda i sjaja mjesečine... brojim te titraje vječnosti u koje se slijeva život i odlazi...
kamo?... gdje nestaju otkucaji bila vremena?...
jesmo li svakim treptajem oka bliže potonuću u beskonačnost naše ovozemaljske konačnosti?...
Kada umre čovjek… zemlja postaje bogatija grobom i epitafom ispisanim žalovanjem… a nebo bogatije zvijezdom…
umro nam je prijatelj...
Sjećanje na prerano otišlog prijatelja
Djetinjstvo na dlanu vremena
romori smijehom, romori snom.
Svjedoci ljepote odsanjane mladosti,
tišina utkana u osmijehe i oči koje pamte.
Trajali smo između pjeva slavuja i cvrkuta ševe,
u slijevanju nemogućeg u moguće,
u nevinoj istini vječne djece,
u odori anđela koji sanjaju život,
u tišini snijega nad kojim
tihuju zvijezde,
u mirisu…
Danas vidim vrijeme
i tebe iza vremena.
Nježna je točnost pamćenja.
Dijana Jelčić
nebo prepuštam pticama i andjelima... vraćam se u dohvatljivost ovoga ovdje... u nježnu idilićnost ove sobe prepune uspomena.
Dijana Jelčić
|
