Dobar predznak...
Na terasi gradske kavane prsti pianiste prebiru po tipkama klavira… tankoćutni zvuci razbijaju tišinu… elegantno kao pantera se spušta noć… odjeva panoramu lazurom beskraja… pale se oči neba… tvoj glas se miješa sa tonovima mjesečeve sonate… pričaš mi priču izmišljenu za ovaj trenutak… riječima uranjaš u srž bitka… u pojavnosti nutarnje tišine… začudnim sintagmama me oslabađaš iz okova mira… neuspješno pokušavam pamtiti poeziju tvojih misli… osjećam neponovljivost te ljepote… nju pamte samo zvijezde u kutku mog osjećajnog Svemira… sjećam se… dogodio se susret na nepostojećem meridijanu vremena... na obrtnici zvjezdanog znakovlja... u vrtlogu sudbinskih puteva...
bio je to omen faustum za sve dolazeće...
Predosjećala sam tvoj dolazak, osjećala sam žudnju kao mekani pokrivač koji se spuštao sa neba i omatao oko ogoljele duše koja je slijepa lutala bespućem sna. Srce je slutilo ljepotu iako se nije usudilo zaplesati ples tetrijeba u dolini suza. Tijelo je koračalo ulicama kamenog grada i tražilo nježnost vlati trave na kojima bi bosonogo uranjalo u kapi rose, oćutilo svježinu praskozorja svijesti, spoznalo snagu zvjezdanog kalendara i doživjelo solsticij, nježnost noći ljubavi.
Došao si tišinom proljeća i otvorio vrata sunca. Poveo u dolinu smaragdne rijeke da naučim voljeti stvarnost punu mirisa, zvukova i boja dolazećeg ljeta. Bila sam umorna od vedrine koju sam, kao krinku, navlačila na godinama tužno lice.
Nedostaju ti bore smijeha, šaptao si pokazujući mi deltu i put ka nedoglednoj sreći. Tu je Posejdon sagradio Utopiju i darovao je Oceanu, govorio si jezikom koji je nagovještao novu oluju u duši. Zaboravi oluju ruža i posadi nove cvjetove u dolini suza, bio je imperativ izrečen glasom tvoga srca.
Krenimo u kompliciranu jednostavnost davno napisane priče, odgovorih ti promatrajući iskrenje sna u tvojim očima.
Pružio si ruke ka zapadnom nebu i zaustavio nestajanje dana, razrezao si more i ucrtao stazu kroz sudbinski moreuz u koji se nisam usudila zakoračiti.
Dogodilo se čudo. Demoni koji su godinama krali sretne trenutke nestadoše vrtloženjem purpurnog sunoćavanja. Zagrlio si me skidajući zadnji veo lažnosti sa moga lica.
Nasmijala sam se tvojoj hrabrosti, jer mogla sam biti Salome koja razotkrivajući se ubija iz pohlepe.
Volim bore oko tvojih očiju, šapnuo si.
One su znamenje sreće, odgovorih ti promatrajući odraz lica u jantarnom sjaju tvoga pogleda.
Pobijedila si samu sebe, tvoj glas se slijevao u rapsodiju boja koja nas je sidrila u moru ljubavi.
pianist prebire po tipkama profanog klavira… a sakrament ljubavi titra u magličastoj stvarnosti… u prelamanju zbilje u san… u tajanstveni svijet snovida sanjane budućnosti… o nama, sudionicima bezvremenog putovanja vremenom…
Dijana Jelčić
|
