Sunčani kalendar...
Mogu li tako živjeti?
Pitala sam se.
Prisjećam se, pričali su mi o prozi rođenja,
a ja sam sanjala plave daljine.
Od nekog od praotaca naslijedih obalu snovitosti i hrid u dnu vječnosti.
Upoznala sam prkosna zapljuskivanja vremena,
odupirala se Kupidovim strijelicama,
bježala u zavjetrine tmine, doživjela urinuće u tugaljive dubine,
demonsko ništa u krajoliku srca,
nepostojeća igra nad pustinjom osjećanja,
samotnost zla i ples sjena.
Sjene su uvijek crne, nebojom ogrnute, veliko ne u rasapu svijetla.
Zaustavih se na vrutku istine.
Osjetih njihanje zipke ljepote, oćutih istost koljevke i snivanja.
San je sidro u oceanu jave.
Usidrih se u magiji sunčanog kalendara.
Na obrisima druidskih vjerovanja šest vrhunaca iza kojih izlazi i zalazi zlatna hostija,
slijed svetkovina utkanih u purpur sutona i svitanja, najviši vrh kao oltar života,
prvi korak sa zemlje ka nebu.
Na obzoru svijesti zasjaše mnoga sunca,
u prozirnoj tišini vidjeh neestajanje zla, bljesak zbilje u iluziji.
Zavjet duše svijeta u znaku Lava živi, u znaku Vage život sanja.
U zbilji istina okrunjena bojom vremena.
Darovao si mi slona za sreću i srcem oslikanu bajku,
vuk nije pojeo Crvenkapicu, oćutih moć sunčanog kalendara..
Dijana Jelčić
|
