Neprocjenjivo bogatstvo...
TAJANSTVO
Na strmini padine anđeli okreću svoje vunene haljine po travnjacima od čelika i smaragda.
Plamene livade poskakuju sve do vrha glavice. Na lijevoj ivici crnica je utabana svim ubistvima i svim bitkama, a svi kobni zvuci predu svoju krivulju. Iza desne ivice jeste linija istoka i napretka.
I dok se huka morskih školjki i ljudskih noći obrće i poskakuje stvarajući rub iznad slike.
Rascvjetana blagost zvijezda i neba i ostalog silazi nasuprot padini, kao košarica prema našem licu, i tamo dole stvara mirišljavi i plavi ponor.
Arthur Rimbaud
Tiho i elegantno, kao crna pantera se spušta noć. Proždire boju vjenčanice kojom svjetlost kiti dan.
Krade ljepotu bijeline kojom omotavam trajanje. Teške od zvijezda vise ruke neba nad prozorom.
Zavoli dan u kojem se budiš... čekam svitanje, dozvoljavam srcu da diše.
Ponoćni tango me približava nekome, meni. Sjećam se.
U glavi mi je panoptikum želja. Kao u muzeju voštanih figura cijeli se svijet sakrio u Hamletovu orahovu ljusku koja kao Rimbaud- ova pijana lađa jedri pučinom drevnog oceana sna. Čujem jauk vječito progonjenog Adamovog rebra i zvuk tužnog zvona dok nad morem svjetle tri sunca, čudna trodimenzionalnost čovjekove sudbine...
Iznenada iza tame horizonta izranja četvrta dimenzija, svjetlost etičkog postojanja. Orahova ljuska raste, širi se ka svijetlu spasenja, ispunjava prostor, sjedinjuje sve svietrlosti. Osjetih apstraktno vrijeme, sat u sunčevom sjaju, minute u povjetarcu, sekunde u kapljicama kiše. Kazaljka sunčanog sata nad nama kaplje sreću titrajima nebeske energije, duginim bojama i vremenom ljubavi i prijateljstva, život tako jednostavan i lijep.
U sjetnim jutrima, kao što je ovo, kada se ne događa ništa odvijam film... vremeplov odživljenog života... osjećam... imam neizmjerno bogatsvo u riznici srca... svaki otkucaj jedan dragulj... ritam usklađen sa smislom življenja...
Vratih se u gnjezdo iz kojeg poletjeh u daleki plavi svijet... novi susreti sa starim prijateljima... utapanje u poznatim dubinama... otkrivanje tragova zrelosti... i sjaja ljubavi koja nas je sjedinjavala i sjedinjuje u kolopletu sudbine...
Misli, osjećaji, čežnje, žudnje, znatiželje... klupko naše vremenitosti nas ponovo zbližuje... daljina nije izbrisala tragove naših zajedničkih koraka u kutku mladosti... divno je vratiti se tamo gdje smo već bili i očutiti snagu neuništive prisnosti... da, to smo mi i oni... desetljeća prijateljstva su to... neprocjenjiv dar bezbrižne mladosti...
Prijateljstvo je uzvišeni oblik ljubavi,
stoluje u predklijetkama srca,
u kristalnoj kocki vedrine,
u tajni ružina cvijeta,
u apologiji trajanja,
u apoteozi sanja,
u ritmu svemira,
u načelu našeg vremena
Volimo se jaukom darovanog rebra, vjekujemo u utrobi poludjele lađe,
pod sjajem četiri sunca, anđelom sa četiri lica
branjeni od jahača apokalipse.
Mi smo ovdje i sada, u dolini suza,
u moći trenutka.
Pod sunčanikom mladog dana,
pramenom božanske kose,
lahor svijesti romori
Horacijevu misao
Carpe diem.
Dijana Jelčić
|
