O sreći...
Vrata srca se otvaraju iz nutra... rekoše mi mudraci... tko ih otvara upitah... čuvar na dverima sjećanja... tko je čuvar... osjećanje osjećaja, srce pamti emocije... čuvar zatvara vrata kada postanu bolne... nedozvoljava entropiju, zgušnjavanje neugode...
Tko sam ja u toj priči... Otvori vrata srca pa češ saznati... Zaronih u svjesno u dubinu, dotaknuh lednicu... podsvijest je podmuklo čekala... zaroni dublje, u onaj dio gdje ostaju samo tužna sjećanja...
Taj dio mi je nedohvatan... to je skrivena stvarnost... ogleda se iza zrcala svijesti... lebdi nad bezdanom nepostojanja...
Zaroni, glas istine je bio moćan... zaronih... probijah se kroz velove oceana zaborava... počele su se otvarati školjke tugaljivih uspomena... umirale su ostavljajući svoje suze kao znamen buđenja mene u meni prognanici iz svijeta lijepih događanja...
Da to sam bila ja u vrtlogu vremena koje nazvah olujom ruža... vrijeme dugačkih sjena prošlosti... sjene su bile nemilosrdne... krale su trenutke sreće...
Bila sam u Platonovoj špilji, nazirala život ne sudjelujući u njemu. Ideje iskrice na zvjezdanom nebu nutarnjeg kozma su putokaz u životu, osvjetljene nutarnjim suncem nam osvjetljavaju put ka sreći.
Sunce je izronilo iza oblaka... svanulo je jutro jantarng sjaja... do tog trenutka je sve bilo samo san... vidjeh san u tvojim očima... otvorih vrata srca... začuh zvuk andjeoskog glazbala... i nebo je slavilo s nama...
Schweiz, 27. 08, 1986.
Ljubavi moja,
Koliko puteva još moramo proći do prvog poljupca, koliko je još lutajuće samoće do ponovnog sustreta? Usamljeni vlakovi se kotrljaju kišom. U zemlji runolista će uskoro biti jesen. Ti i ja smo sjedinjeni korjenjem rođenja, sjedinjeni proljećem vode i bokovima ljeta. Ti i ja odjeljeni vlakovima i narodima, ti i ja smo se jednostavno morali voljeti. Voda i smjeh dolaze iz zemlje i sjedinjuju se pod jesenskim nebom u himnu ljubavi i vinu.
Ponoć je već davno prošla... nevidljiva ruka budi usnule zvjezde... sjaje oči neba, najavljuju kraj ljeta, a ja mislim na Zenit davnog ljetnog dana i ljeto provedeno s tobom...
Gledam nebo, čuvarica Lunina hrama, boginja lova i njeni psi na izvoru vremena sa srnama gase žeđ.
Ostala sam sama, pokušavam osmijehom dozvati uspomene. Koračali smo cestama bez znakova, putevima koji nikamo ne vode, stazama na kojima ostavljasmo tragove poljupcima... onostrano nije ostalo zaleđeno u mistici vječnosti.
Putnik sam na zvjezdanoj cesti, o tvom zagrljaju sanjam... o kapima zelene rijeke, o zelenim dolinama, u meandrima sjećanja.... čujem tvoj glas, pitaš me bezglasjem, čujem šapat tvojih misli, čujem titraje svijeće na oltaru noći... osjećam čuvaš me na dlanu svoga vremena, čuvaš uspomenu na meka krila naših besani noći u dolini tvoga djetinjstva... uranjam u san...
Tvoje oči zrcale moj lik... usrećuje me ova noć... svitanje se rađa, veslim se danu..........telefonu i tvojemu glasu.
samo ja
Sreća i čežnja, mir i nemir, toplina i hladnoća, okusi i mirisi sve je to smješteno u nama samima. Život naš jedini, je velika gala predstava, premijera u velikom svjetskom teatru, premijera bez reprize.
Dijana Jelčić
O sreći i ljudima
|
