dinajina sjećanja

nedjelja, 31.05.2020.

Ljubav nema godina...





Duh Sveti veličanstveni dar svijetu. “Duh Sveti održava dušu mladom!” Recept vječne mladosti je otkriven!

Dahni u mene, Duše Sveti, da moje misli budu svete!
Pokreni me, Duše Sveti, da moj posao bude posvećen!
Privuci moje srce da zavolim samo ono što je sveto!
Zaštiti me, Duše Sveti, da mogu uvijek biti svet.
Sv. Augustin






Mjesec izranja iz kobaltnog bezdana… smiješi se pogledom pustolova... omamljuje snovitost... poziva u varljivu budnost... zvuk tišine se pretače u preludij zagrljaja... tkalje noći kovitlaju paučinasto tkivo i kukičaju mrežu iluzija... šutimo... sporazumjevamo se odkucajima srca... život se slijeva u sliku trenutka... uranjamo u viziju... koračamo pejsažem nepostojećim na zemaljskim kartama... umiremo i rađamo se u vrtlogu dosanjanog globusa... zaustavljamo se na dlanovima Atlasa i doživljavamo plavičastu vječnost... sudbina nas poziva na ples sa zvjezdama...

Prostor se zaobljuje u grad ponoćnog sunca... na usnama ćutim slador svete hostije... snagu euharistije... inicijaciju u sferu istinske ljubavi...
Na žrtveniku noći umire zvijezda... iz njenog pepela se rađa ptica čudesnih boja... obznanjuje tajanstvenu šifru prve istine... iz zvjezdanog praha smo nastali u zvjezdani prah ćemo se pretvoriti...
Osjećam lakoću postojanja u snu ove besane noći... u zrcaljenju porijekla... ti si sišao sa zvijezde pod kojom sam rođena... ja sam rođena iz praha zvijezde tvog rođenja...

Mjesec se polako vraća u kobaltni bezdan... nestaje čarolija njegove moći...

Izronili smo u posljednje svibanjsko jutro… u blagdansko jutro... u genomu trenutka titra znakovalje rodoslovlja… ponavljajuća ljepota utkana u koloplet riječi kojima darujemo novo znakovlje…
Daruješ mi kapi iz kaleža sreće... ispijamo Fortuninu krv… osjećamo pjenušanje u venama… šuštavu odoru budnosti… opraštamo se od mjeseca ruža ružama odnjegovanim u oluji sudbine… svijest se uzdiže u sfere zrelosti...

U sivilu neba se njiše sramežljivo Sunce… zlatna hostija neuništivog vjerovanja u ljubav… izlazimo pod koplja dnevne svjetlosti… naslućujemo svježinu lipanjskog opiuma… omamaljujuću aromu dolazečeg godišnjeg doba…
Tvoja ruka na mom ramenu… na trgu cvijeća mirišu tek ubrani pupoljci… osjećam titraje u duši žene koja zbraja prohujale godine…





ljubav nema godina… šapućeš darujući mi božur, cvijet Duhova…

Dijana Jelčić



- 07:27 - Komentari (26) - Isprintaj - #

subota, 30.05.2020.

U valerima ljubičastog sna...





U valerima ljubičastog sna imaginarno trajanje u vremenu. U lucidi intervala preobrazba svijesti, metamorfoza htijenja, uron u neraščlanjivost iluzije i zbilje... neizrecivost ljepote...

Poetika vjetra donosi miris kiše i vrisak dolazeće ljepote, izranjanje sutonske zvijezde iz beskraja... ćutim nadahnuće... postajem svjedokinjom slijevanja poetskog neba u poeziju oceana... sa visina kapa sreća... ljubav lebdi u zraku... tankoćutna poveznica prostora, vremena i svijesti... peta dimenzija postojanja...

Muk sunoćja razbija Kampanel svete Stošije, sjena zvuka se širi, nestaje iza obzora,
more buja plimom, dodiruje lazur noći.
U panorami pogleda Sunce stvara pukotine, daruje oružje protiv sumnji, otvara vrata svijesti.

Na obodu dana konture grada izranjaju iz kobalta noći. Žamor uranja u zbilju. More orguljama svira zornicu. Pod kupolom jasnoće oda radosti.
Valovi neba uspavljuju zvijezde, odnose san u azurne daljine.

Kako dešifrirati ljepotu... kako odgonetnuti značenje sintagmi nepostojećih u svakodnevnim razgovorima...
Pronađoh se u trajanju, na granici neiskustvenih opsjena, pred spomenikom davnoj ljubavi, žene sa tijelom lava.

U izmišljaju vremena Sfinga ostvaruje ljubavne želje.
Izgovorih želju.

Dijana Jelčić



- 10:00 - Komentari (28) - Isprintaj - #

petak, 29.05.2020.

Klatno vremena...







"Srce me vuče, da pjevam prijetvore u druga tjela."
Ovidije






Nebom se razlilo sivilo sjete,
u kapima kiše zastoj svjetla,
srce jeca za suncem.

U odmaku od vječnosti,
na tlu zemaljskih zbivanja
oživljava onostrano.

Ništa nije zauvijek dano,
kao ni ovo
jesenje jutro u srcu proljeća.

Umanjujem se, skidam tjelesnost,
postajem energija,
putujuća misao kroz sjećanja.

Voljeli se Piram i Tizba,
bio je zid,
bio je gavran,
otac nije dozvolio,
murva je pocrnila,
postali su drvo.

Sutra mogu postati prah,
a ti pjesak,
to su
naša prirodna stanja.

Preobrazba svijesti,
metamorfoza zaboravljenih
otkucaja srca,
tragovi u pamćenju,
u ritmu klatna vremena.

Dijana Jelčić ... „Nestvarno stvarni“ Zagreb, KULTura sNOVA, 2014



- 08:18 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 28.05.2020.

U krošnji svijesti...





Nerazumno je tvrditi da oči ne vide vidljivo... lažna je tvrdnja da oči vide titraje nevidljivih svemirskih struna... da pogled uranja u puls duše i broji otkucaje njenog bila... neuvjerljivo je pisati o hipnotiziranju ljepote ovoga ovdje I ovoga sada... sjećam se vremena kada sam takvim pričama zavaravala samu sebe... kada sam u samotnim sutonima žudila za nadnaravnom stvarnosti... pokušavala isključiti snagu uma... odlutati bezmisaona u Pitagorijanske sfere... osluškivati glazbu nebesa... dotaknuti nedodirljiv sjaj zlatne hostije... nestati u ljepoti sunoćavanja... opipati titraje prelamanja dana u noć...





Sjećam se tog uzaludnog mahnitanja na granici sna I zbilje... danas ćutim otkucaje života u smijehu prijatelja... u tankoćutnom žamoru radosnih zanosa... u osmijehu na tvom licu... zagrljaju pod suncem...

Ozrcaljena zagrljajem mora i neba Venera bdije nad našim životima. More je njena koljevka, nebo dnevna putanja.
Sjaje sutoni ljubavlju zasluženi i noći konačne kao kobalt na beskonačnom svodu svemira,
na stazama naših prolazaka obalom oceana snova tek pričin odsutnosti sunca.
Svanuće izranja iz dubina, vidim porod sunca i sunčića, umnoženu ljepotu dolazećeg dana. Dolutali nalet vjetra miluje more, uzdrhtalim predosjećanjem lijepog svitanja opovrgava zabludu mira.
Sklapaju se oči neba, galebi klikću zornicu, more šumi budnicu, a Danica na obzoru budi život.

Uspavljujem nutarnjeg noćnika, podanika podsvijesti, čuvara zvjezdanog sjaja na nebu snovitosti,
varalicu zbilje.

Osluškujem utihu jutrenja, razbijanje valova na oblucima žala, u krošnji svijesti zov mladoga dana.

Dijana Jelčić




fotografija... Jasna Marcelić

- 09:00 - Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 27.05.2020.

Nedovršena priča...







Osluškujem tišinu svitanja... zornicu izronjenu iz nijemosti kobaltne noći... rađa se mladi dan... u razigranosti trenutka na oknu orošeni sjaj boje vjenčanice... Oči vide ono što im svjetlost razotkriva, a ona je očima nevidljiva, krije tajnu svog izvora.

Nad ljubičastim beskrajem nevidljiva moćnica, veza beskonačnosti i konačnosti, svjedočanstvo prve i posljednje istine.
Kotrlja se iskričava zbilja, plamti vrijeme, obećanje dolazećih sutona i svitanja, u rasponu između njih život.
Zahvalna sam početku priče bez kraja, labirintu odsanjanih iluzija, svemiru uzroka i posljedica, izgovorenim predanjima, ispisanim mudrostima, utopijama, epovima, pričama i poeziji.

Iz raznovrsnosti ljepote izranja ovaj čudesni svijet, univerzum svjetlosti i boja, svijest prostor- vremena.
Vrtlože se geometrijski oblici, govor prirode, jezici fizike, filozofije i glazbe nebskih sfera.





U krošnji povijesti šum vjetra i romor kiše, njihova neuhvatljivost i neukrotivost.
U poeziji kapi šapat istine... vladati sobom najmoćnija je vlast.

Poželjeh gledati u bljesak vatre, odgonetnuti porijeklo i osloboditi se strahova od pakla, od plamteće sfere
bolnog umiranja.
U zanosu traganja vidjeh uzročnicu trojanskog rata i uzročnika njenog pada,
u oluji vječnosti žensko muške arhetipove, u vrtlogu vremena ratove svjetova,
u zrcalu ljubavi zagrljaj suprotnosti.

Oćutih miris jasmina, na obzoru budnosti bijele poljane, bljesak vizije početka, privid medenog mjeseca
i našu još uvijek nedovršenu priču.

Dijana Jelčić



- 08:08 - Komentari (32) - Isprintaj - #

utorak, 26.05.2020.

Diana ili boginja koja lovi sama...





Carlos Fuentes, meksički pisac, s vremenskom distancom od dvadeset godina, tražeći odgovor na pitanje što je to što nas pokreće, čini živima i sretnima – (strast, ljubav, pisana riječ, ideali), pripovijeda o ljubavnoj vezi s mladom hollywoodskom glumicom Dianom Soren na početku sedamdesetih, kada je kao četrdesetogodišnjak prolazio krizu srednjih godina.
Diana, ranjiva, buntovna, ona koja je stalno željela biti druga ne bi li spoznala tko je zapravo, prihvaćajući rizik traganja koji vodi ka uništenju.
Snježana Šlibar






Darovali su mi i boginju lova i mjeseca. U mreži snovitosti koračah Venerinom ekliptikom,
putanjom između večernje i jutarnje zvijezde. Bio je privid, san u snu i nepostojeće riječi, neprevedive,
kao zvuk groma i bljesak munje, kao miris parfema i okus melise.

Vizija boginje, potonuće Mjeseca u skute svitanja dodiruje svijest. Omamljujuća samoća umrtvljuje osjetila, Diana ili boginja koja lovi sama, odasnjana knjiga uprisutnjuje desetljeće koje se odupiralo umiranju.





Bojišnica intime je stanje svijesti u kojem vrijeme prestane postojati… u tim tajanstvenim odbljescima nepostojanja spoznajem više od obićnog trajanja u stvarnosti… tada osjetim lomljivost i nepredvidljivost života…
Gomilaju se misli… misaone slike… naizgled zaboravljeni kaos dobija obličje… izrasta u geometriju bivstvovanja… postaje smisao... u sjećanje se vraćaju besmislene rečenice… one, izgovorene u pustopljinama nebitnosti… zvone glasovi davno izgubljeni u žamoru svakodnevice… odzvanjaju kao jeka osmijeha… jecaji tuge… vapaji boli… prohujala nevažnost postaje bit ozrcaljenog sjećanja… prolazna sentimentalnost se pretače u egzistencijalno… uranja u srž osjećajnosti… postaje osjećaj uklesan u pamćenje… to je proces sazrijevanja… imenovanje bezimenosti… skidanje patine sa moždanih vijuga… nešto kao glancanje starog srebra… izranjanje iz senzualne amnezije...
Ta interna psihoanaliza rezultira odbacivanjem tereta prošlosti… otapanjem ledenog otoka podsvjesti… oslobađanjem zatomljenih osjećaja… konkretiziranjem svijesti… uranjanjem u moć sadašnjeg trenutka...

Budim se, tu si, sanjiv u budnoj strasti, svjetlošću utkan u kožu,
jecajem tišine utopljen u pore, krikom žudnje dozvan u klijetke srca,
pohotom ucrtan u kalendar noći,
nezamjenjiv na dlanovima, nesalomljiv uraganom podavanja,
neizbrisiv sa koordinata Erosovih staza, blještav u Afroditinoj kosi,
stvaran u bogojavljanju, nježan u uzimanju, snažan u darovanju.

Istina sokovima slasti ubrizgana u život...

Dijana Jelčić








- 10:20 - Komentari (28) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.05.2020.

Milijun ruža...







U noći poslije potresa smo, promatrajući krhotine razbijene vaze i raspršene latice buketa ruža, razgovarali o moći nepredvidivog. Vjetar je razmaknuo oblake, zvijezde nas rapsodijom zlaćane boje pozivahu u san o ljubavi.

A ona, ona je došla je sa zvijezda, spustila se s neba da probudi svijet, došla je odjenuta mnogim imenima, došla je i ostala zauvjek tu među nama. Još uvijek korača bosonoga, nečujna, kao vizija, spušta se valovitim stazama snoviđenja, ulazi u nedohvatne dubine duše, leprša kao leptir i raznosi pelud sa tek procvalih pupoljaka, spušta ga na plodna polja sreće i onda ga vjetrom ponovo raznosi, dijeli, daruje beskrajem u bezvremenu svoja vjekovanja.

Poželjeh reći nešto još neizrečeno, no eho svjesno ili nesvjesno nataloženih iskustava u njemu zaustavi moje misli. Osluhnuh tišinu i začuh titraje davnih snova. Zapljusnu me istina prošlih vremena, ljepota prvih sastanaka, lakoća postojanja i stih jedne davne pjesme.

Sve što šapućeš ženo to nije samo naše, netko je i prije pio iz iste čaše, mnoge su davne jeke u jednoj pjesmi spletene.
Da, svatko je nalik na svoju ljubav jer ako ptica voli, ljubav joj ima krila, ako lav voli ljubav dobija lavlju snagu, ako dijete voli ljubav je puna istinskoga žara.

Ja sam duša istine, začuh glas svjetlosti. Vjekujem u laticama ruža, u kristalu razbijene vaze, zrncu pjeska, kapljici krvi. Ja sam majka nad majkama i zrcalim se u vremenu, ja sam lice svjetlosti i naličje tmine, bdijem nad nemoćnima, gušim strahove, ja sam razigrano dijete u svakom čovjeku.

Vidjeh porod Venere, kako iz pijeska i pjene izlijeće bijela golubica i zoblje zvijezda zaboravljajući strahotu jučerašnje zore.

Osjetih ostatke djeteta u sebi i doživjeh ljepotu novog svitanja.

Danas u ljubičasoj ruži pupa miliun ne procvalih ruža.

Dijana Jelčić




- 09:19 - Komentari (22) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.05.2020.

Odmor za umorna srca...






Drugi travnja 2008 e godine otvorih blog tekstom nasova posuđenog od Ive Andrića...znakovi kraj puta...

I dogode se tako trenuci nespokoja… vrtoženje orkanskih visova svijesti… postajemo ljudi vjetra… igubljeni u oluji osjećaja… dogodi se trenutak u kojem lebdimo nad bezdanom ništavila… kada se rađaju strahovi od nevidljive, nepostojeće nemani… a onda nam sudbina ponudi čašu istine… kristalni pehar u kojem se zrcale zankovi kraj puta… simboli koje nismo primječivali… ciborij prepun riječi usklađenih sa zagrljajima koje nismo osjećali… blješte svjetla velegrada u kojem lutasmo izgubljeni u traganju za nečim bezimenim… u iskričavoj svjetlosti istine prepoznamao sebe prognanika iz sebe samoga… sebe pustolova putevima nekih nepoznatih svjetova… svjetova bez sna… pronađemo sebe na trgu vješanja ljepote… sebe bezimene lutalice znakovljem bez značenja…
Blog sam krstila imenom ...odmor za umorna srca





Tanana je stjenka između lednice i toplane osjećaja, oćutih ubod sudbonosnog koplja, titraj zlaćane spirale,
bljesak božjeg oka, trenutak istine o životu...

Iluzionist se igra šeširom… izlijeću bjele ptice… promatram predstavu tajanstvenih sjena… divim se spretnosti magije… vjerujem u njenu moć… želim nestati u prividu… jedino je šum krila preplašene ptice stvarnost… odvraća me od nestajanja u mistici vjerovanja…
Jesam li i ja jednom postojala u iluziji sijača zvijezda?...
Možda sam bila kap života na dlanu proroka… pretočena u obečanje ovom trenutku… zrno u pjesku pustinje iz koje se uzdigao čovjek... možda sam umrla suzama neba i rodila se kao rosa na latici ruže... možda, ne znam inkarnacije u kojima sam bila...
U ovoj se pitam...
Jesu li naši dijalozi bili tek prividi umornog srca? ... i osjećam prelamanje sunčanih zraka u bitku vremena…
Koliko li se života slilo u tajnu ovoga ovdje i ovoga sada?… ćujem zov zemlje… ćutim oslobađanje energije… suncostajsko jutrenje i zagrljaj svjetla i svjetlosti…

Iluzionista ne odaje tajne svog umijeća… iz kaleža vadi suzu vječnosti… daruje mi sunčani sjaj na obodu kristala… iz njega izranja ljepota jantara… privid se kao mekani veo ovija oko svjesnosti… magija djeluje… putujem tisućljećima…

došao si pjesmom, začuh zov nutrine i tvoj glas...
odnesite me braćo u neko drugo vrijeme, neka umjesto mene živi
drugi netko.

Mediteran, Hesiodova vrata pakla, dveri kroz koje odlazimo
i vraćamo se u dolinu djetinjstva, u zaton snova, na obalu spasenja
od oluje ničega u kojoj je sve.
Iz kobaltne tmine izranjaju hridi... Scila i Haribda razbijaju iluzije...
Osjećam bit istine, pozivaš me na svetkovinu suza, opijelu jednom vjerovanju.
Ćutim u podsvjesti vjekuje hram, svetište, heraldika ljubavi i stijeg pobjede,
tanana koprena između zbilje i sna.

Odmorište umornom srcu.

Dijana Jelčić...



- 10:30 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 23.05.2020.

Gozba osjetila...






Sinestezija osjetila…je sposobnost da jedno nepodraženo osjetilo primi podražaj upućen drugom, npr. pri slušanju glazbe vidjeti boje ili gledajući boje doživljavati melodiju u svim njenim tonovima, nijansama boje.

"Mrvi se crnim mrvicama u ljubičasti trag zašlog sunca, iščezava u ljubičastom poljupcu kojim slavi veseli i bijeli dan sumornu, baršunastu noć!"
A.G. Matoš






Obično si u momentima potpune sreće, stvaramo najljepše misaone slike u životu i one traju, postaju bajke, djeluju kao katarza što izvire iz našeg potpunog predavanja intuitvnom svijetu, svijetu u kojem shvaćamo i osjećamo neiskustveno. To su momenti prepuštanja sebi samom, u osobnoj prostorvremenskoj dimenziji svjesnosti i spoznaje..

Pitah se, koji me to zvukovi, koje slike, koji mirisi, koji okusi
odvode do iskonskih nagona, instinkta, intuicije, snage, slobode.

Od kuda kreće pokret ruke, kada majka briše znoj sa čela bolesnog djeteta, a od kuda, pokret zaljubljene žene kada miluje lice muža, kad udara u napadu, kad se brani. Pitam se, koji se to zvukovi, koji arhetipske slike oslobađaju iz podsvijesti kada uspijem kroz odgojne naslage doprijeti do iskonskih instikata. Šta se događa u meni kada sama sa sobom, u misaonom dijalogu, projiciram željene situacije, kreiram život, živim misaone slike. U tom virtualnom svijetu nema moralnih i socijalnih barijera. Tada dopuštam instinktima slobodu, intuiciji snagu. U takvim momentima, kao da se pripremam za nova iskustva, živim nepoznato, ali željeno, ostvarujem do tada neostvareno.

Pitala sam se i slušla tvoj smijeh.
Zimsko nebo je šutjelo orionovim zviježđem, more je mirovalo
poezijom kapi. Ispijala sam nektar tvoga stiha,
govorio si ljubav.

Riječi su, kao galebovi, slijetale na lažinu osjetila,
ostavljale otiske tvoga bića na pjesku pamćenja,
bjesomućno mjenjale reljef senzoričkih karata,
ucrtavale nove koordinate na osjećajnim putevima.

Oćutih pijanstvo čula, sinesteziju osjetila,
mahnitanje osjetilnosti.

Vidjeh meko plavetnilo tvoga glasa,
okusih slatkoću jantara tvoga pogleda,
začuh mirisnu snagu tvoga tijela,
udahnuh nježnost tvog zagrljaja.

U dionizijskoj opijenosti, gluhi poput tetrijeba,
ritmom lazure noći i romorom zvijezda
odplesasmo ždralov ples.





Šapat bijele svjetlosti
je objavio
kraj gozbe osjetila.

Dijana Jelčić... sinestezija... poglavlje knjige Umijeće svakodnevnog pokreta, Zagreb, 2006...



- 07:17 - Komentari (21) - Isprintaj - #

petak, 22.05.2020.

U ogoljeloj sebi...






Poezija se vraća kao zora i
smiraj sunca.
Ponekad u suton neki lik
gleda nas iz dubine ogledala;
umjetnost treba da je poput ogledala
koje nam otkriva naš sopstveni lik…
I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje,
odraz istog nepostojanog Heraklita,
istog i drukčijeg, kao beskrajna rijeka.

Jorge Luis Borges








U onim danima,
kada nutarnja gluhoća otupi uspomene,
kada nutarnje sljepilo zamagli slike sjećanja,
kada sanjanost postane punina budućeg,
a maštarije osamostale,
rađaju se zvijezde, zaoble blizine i daljine,
zaiskri vrijeme tišine i poezije,
začudna datost iznjedrena iz
neotkrivenih kutova univerzuma uma.

U prostoru trenutka sklada vrije moć,
nestaju obrisi neuravnoteženog bitka,
gube se konture čvrstih predmeta,
a odaja postaje bezgraničje
naslućujuće širine.

U ogoljeloj sebi slutim ritam nastajućih pokreta,
svih onih koraka kojima slijedim ritam želja.
Volim to nepostojanje, hrabrim bjegunicu
iz svrsishodnosti, dozvoljavam joj let,
u zbilji,
nedohvatnim sferama, oslobađam je iz utrobe
običnosti,
a ona me, parajući smisao,
Heraklitovom rijekom odnosi u svijet privida,
ka horizontu vječnog svjetla,
u zjenicu tvoga pogleda.

Dijana Jelčić



- 07:27 - Komentari (18) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.05.2020.

Pod starom lipom...






Dan zalazi za obronke kamenjara… u krošnji stare lipe se svjetlost prelama u sjaj zlata… isprepliće sa tek nazirućim cvjetovima… obećaje ljepotu, nježnošću mirisa opija sva osjetila… ispijamo nektar sa obronaka zelene rijeke… omamljuju nas prividi prohujalog vremena…

Neretva teče kamenom posteljom, šumi, romori, budi čuvare galerije uspomena…
oživljava mirise, boje, zvukove… dodire...
u tišini sutona, srca umorna od dnevne ljepote, slute odmorište…
iza nas je ostala tišina močvare… tek probuđeni lotosi, uzdrhtale trske i pjev barskih ptica…
pod Lipom pronalazimo smiraj nemirima…

Na obali rijeke na me uvijek jedna vrba čeka,
u granama breza huk djetinjstva
i behar stare lipe.
Mirisom me budila, pratila na rastancima
i čekala u dolascima... opjevao si dolinu mladosti.

Šapnuh...

Ljepotom neba okrunjena rijeka se
mirisom lipa jutrom oblaći
i kamenom posteljom se prospe
zanos tvojih proljeća... .

mjesec ruža korača ka mjesecu lipa i suncostaja...
šutimo… riječi su nepotrebne… zrcali se san prve ljetne noći.
osjećam prisnost odsanjanu onog davnog solsticija…
miris Lipa je ikona prohujalim i dolazećim
zagrljajima sutona i svitanja...

Dijana Jelčić



- 09:59 - Komentari (18) - Isprintaj - #

srijeda, 20.05.2020.

Zagreb na dlanu...





Povrh starog Griča brda,
kao junak lijep i mlad,
smjele glave, čela tvrda,
slavni stoji Zagreb-grad;
August Šenoa






Napuklo je srce Zagreba, naboralo se njegovo čelo, top s Griča je utihnuo...
opustio je trg cvijeća, ne dočekujemo zore uz miris svježeg kruha...
živa je poezija uspomena...





Mirisale su lipe, Zagreb je slavio dolazak ljeta.
Sjećam se ateljea, slike clowna i tvog osmijeha.
U njemu se krila uspomena iz djetinjstva.
U klubu umjetnika obnavljamo sjećanja...
Gavran nas prisjeća na Poa...
Jednom jedne strašne noći, ja razmišljah u samoći
započinješ pjesmu.

Prekidam te...

Bio si čovjek bez adrese, bliskost dolutala iz sjećanja,
u sjaju jutarnjeg sunca, u nijemosti noći, u ljepoti vremena.
Mladost utkana u sutone, u večeri bistrih voda i sna.

Palainovka, miris duše grada, tragovi naših koraka na stazi života.
Nerazotkrivene igre svjetlosti i sjena, krhotine tmine i uspomena.

Sanjali smo i ti i ja,
na oba mjesta lijepa tuga,
i ludilo odsutnosti, udaljenosti
i tragovi žudnje u očima.

Između sutona i zore oči neba,
nad posteljom lazurni baldahin
bezimenosti,
utjelovljenje svetosti u
ljubav.



Kada smo odlazili pozdravio nas je gavran...

Znao je clown stari, znao je da bina i život nisu iste stvari... a uspomene su ljepše bez Edgarove pesme... šapnuo si..

Dijana Jelčić


- 08:00 - Komentari (26) - Isprintaj - #

utorak, 19.05.2020.

Pjesma...






Ova je pjesma stručak riječi,
tišina utkana u ritam prstiju,
tvoj osmijeh i tvoje oči.

Oslobođena iz krletke srca,
ulovljena u mrežu sunca,
prosuta u trajanje dana.

Huji alejom osjećanja,
zaustavlja u krošnji misli,
izlijeće kao ptica bezglasna
i slijeće
u prazninu svijeta.

Gubi se u metežu događanja,
u zvonjavi telefona,
u mirisu cvijeća,
u okusu kave.

Bježi iz zbilje,
ogleda se na pučini sanja,
utapa u podsvjesti
i kao jeka vraća u svijest.

Zaziva me glasom nimfe,
razotkriva do nagosti,
do pročišćenja nutrine.

Postaje vedrina,
zraka sunca,
bijeli oblak,
kap kiše,
maleni cvijet.

Izranja iz mene
i za sobom
ostavlja tebe.

Dijana Jelčić... zbirka Nestvarno stvarni... Kultura snova, Zagreb, 2014...
fotografija u sredini kolaža je s promocije u knjižnici Marije Jurić Zagorke...



- 08:00 - Komentari (20) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.05.2020.

Apoteoza ljubavi...







Apoteoza je uzdizanje čovjeka među božanstva [apoteoza rimskih careva]

Raskošna i svečana završna skupna slika kazališne ili slične izvedbe, u kojoj se rezimira sve što je prikazano, te proslavlja znameniti događaj.

Veličanje, uzdizanje, čin obožavanja








Na uglu naše ulice stoji velika kuća,
kroz zavjesu kiše svjetlucaju okna,
putevi ka tajanstvenim snovima,
putevi ka skrivenim čudima.

Tišina odnosi suton, noć uranja u zbilju.
Na obzoru oblaci kriju mjesečev dolazak,
a spokojstvo beskraja se šulja
ulicama opustjelog grada.

U obećanju vremena titra uspomena,
naše godine dišu simfonijom ruža.
Iz brazde sjećanja me gledaju
odživljeni nemiri.





Zakletva tihuje na usnama,
dok nas smrt ne rastavi,
plamen ognja vječnosti
piše pjesmu o ljubavi.

Osluškujem strune misaone gitare,
glazba pristiže iz prohujalih ljeta,
krv se još uvijek slijeva
zaliscima želja.

Kroz poeziju kiše čujem san,
vidim privid stoljetnog svjećnjaka,
jučerašnjicu pretočenu u trenutak,
u iskričave tajne staklenih plamićaka.

Koliko je života dogorjelo u njoj?
Koliko smrti je preživjela?
Koliko ljubavi se skriva u njenim odajama?
Kuća na uglu naše ulice šuti.

Odgovori se kriju u igri misaonog i emotivnog uma,
u apoteozi završnog čina na sceni ovog sutona,
u uzdizanju čovjeka na panteon sadašnjice,
u veličanju osjećanja osjećaja ljubav.


Dijana Jelčić, zajednička zbirka poezije "Stihom ispisujem dušu" Zagreb, 2014.



- 09:19 - Komentari (24) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.05.2020.

U sjenci jutra...





U sjenci jutra oslikan san, ozrcaljena poezija odrastanja.
Pričali su mi o prozi mog rođenja, a ja sanjah plave daljine. Tražeći ljubav među zvijezdama i ljepotu među oblacima, nespremna za život, doživjeh prvu ljubav. Darovao mi je osamnaest crvenih ruža, zagrljajem želio pojačati sjaj sunca, ubrzati okretaje zemlje... A onda je vjetar odsvirao requiem, ugasio zadnji lumin na otaru želja. U hiru nutrine izgarahu stare pjesme. Osjetih prolaznost zaljubljenosti, a mislili smo, to je ljubav.





Iz utrobe oceana suklja jecaj kaosa, vrisak vječnosti.
U zavjetrini vjerovanja izdaja, poludjela lađa, progonjeno rebro, bjeg iz ropstva.
Na Sinaju bljesak Anđela vatre zasljepljuje, iz bljeska izranjaju
u kamenu uklesane zapovjedi. Na zaslonu svjesti zlatno Tele,
u pohlepi zataja svetosti.
Nebo moru krade modrinu, na horizontu iza otoka,
dan oplakuje izgubljeno srce.

Kaznom bogova progonjena,
Eho sretnih uzdaha se gubi u vapaju prevarene ljepote.

Pred zidom plača plutajuća Arka,
nad pučinom oceana bog vjetra budi novu zoru.
Nestaje sljepilo noći, u sjenci jutra svjetlost
oslikava konture mladog dana.





Očiju uperenih u nebo vidim davno odsanjani san.
U tvojim rukama ruža boje svitanja,
u tvom pogledu sjaj ljubičastog horizonta.

Kao znamen sjedinjenja vječnosti i trenutka
ljubav je sišla s neba.

I ostala!

Dijana Jelčić



- 12:12 - Komentari (16) - Isprintaj - #

subota, 16.05.2020.

Otok sreće...






Otok sreće, neispisana utopija vjekovanju na pučini ispred drevne republike,
nedodirljiva tajna sanjanog Empireja, poetika postojanja ispisana u hrid života.
Drevna Melissa, medovina imena, eliksir duši, izvorište ljepote, miris borove šume
i mungosi, progonioci zmija.





Iznad otoka ples oblaka i sunca, na zaslonu svijesti kružnica
i čovjek u njoj, čovjek u srcu božanske geometrije,
razotkrivač svemirskih tajni pokretom kvadrira krug,
oslikava našu nedjeljivost od kozma...
cjelinu bez zbrajanja i oduzimanja.

U galeriji uspomena odraz naglog ljeta. Slušali smo tišinu Bogova,
čuli buđenje u klijetkama življena, sartreovsku misao, "Pakao su uvijek drugi..."
pitali se, je li to Istina ili lijepa zabluda?

Možda ćemo jednoga dana matematičkom etikom
raskrinkati misteriju postanka, dosegnuti spoznaju Apsoluta i Istine,
razjasniti usaglašavanje duše i materije.

Raj i pakao su tu, u nama, sjaj sunca i vatra grijeha.

Sunčani mač reže čvor sumnji,
nad perivojem uma bljesak vječnosti,
u svijetu snovitosti svjedočanstvo budnosti.

Raj i pakao su tu, u nama. Čujem tišinu elizejskih polja i osjećam vatru grijeha.

Dijana Jelčić



- 08:08 - Komentari (18) - Isprintaj - #

petak, 15.05.2020.

Oksimoroni trenutka...







Ima li istine u ovoj misli... ideali, paradoksi, oksimoroni... sve to povezujem sa ljepotom poezije... neskladnosti i proturiječnosti... divna poetska zbrka...
život tako jednostavan i lijep... najvrijednije što imamo, izginuti u borbi da bi ga očuvali... i ljubav u oksimoronu...
stih iz "Romeo i Julija".

"O sve na svijetu, stvoreno iz ništa!
Lakoćo teška, zbiljska utvaro!
O ružna zbrko stvari divotnih!
O svijetli dime, perje olovno!
O hladna vatro, zdravlje bolesno!"
je bolesno!"





Budimo drugačiji od drugih,
daruj mi viziju britke zbilje
neokaljane voljom tupih
heroja vremena.

Malo previše boli, oksimoronski likovi,
moćnici oštroumne gluposti,
a vječnost jeca na žrtveniku početka,
zaziva Harmoniju da oživi legendu,
da nadvlada kaos trenutačne zbilje.

Živimo li u zoni logične nezamislivosti,
nespojive i neshvatljive realnosti ?

Zatitraj novim svjetlom nad jaslicama dana,
zaustavi mač jezika, molitve su bez štita,
a nad humkom istine urlici ispraznih obećanja.

Skrivam lice u glasnost tišine,
srce neumoljivo otkucava trenutke.




Sjećanja kvadriraju zaobljenost istine, titraju lux in tenebris.
U prostoru razuma gomilanje svjetlosti,
okusa, mirisa i glasova.

Iz uspomene dozivam bitak vremena,
naša mahnitanja neotrovana
prolaznom svrsishodnošću.





Iza horizonta svijesti ozrcaljena utopija,
majordomus trenutka
nas uvodi u zamak
nedosanjanog
zlatnog doba.

iluzija je lijepa...

Dijana Jelčić ...




- 09:19 - Komentari (20) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.05.2020.

Skarletno slovo...







Kada je bliskost zabranjena, a strast grijeh, ljubav je najdrskiji zločin od svih...
Nathaniel Hawthrone

Prolazila je ovim ljubičastim poljima, danima, tjednima, godinama, desetljećima. Vraćala se izvoru da sazna odakle dolazi ljepota. Jučer je sve bilo mrtvo i nepokretno, a ona noćas osjeća ljepotu mirisa, lavanda i jedno davno dugo toplo ljeto doploviše čudesnom rijekom sjećanja u ovaj trenutak buđenja u snu. Iznenada slobodna, izrasta iznad tuge i zle sudbine vremena pomilova ljubičastu boju, udahnu ljubičasti miris svitanja, rastrga korotu i poletje sa lastavicama u zagrljaj ljepote. Želja se prosu opustjelim srcem. Noć bez sna postade san njenoga života, noć boje lavande, noć puna mirisa ljepote, a ona budna, neumorna, svijesna svih onih izgubljenih, neprospavanih, neodživljenih. Sve što je nekada bio umor, bjeg od nje same, bjeg od trenutka sve to se odjednom pretvorilo u život. Miris lavande mrvi nepostojanje. Žena udahnu novi san, njen san, lijepi san, ljubičasti san.






Alfa, znak početka, božanska ljubav utkana u ime prvog čovjeka.
Nad pustinjom, pun svjetlosti, lebdi anđeoski oblak.

Rađa se život, vlada mir pun nemira, pun božanske moći, mjesečeva sjaja
i zagrljaja neba.
Na pučini poludjela lađa jeca tišinom utrobe, rebro izronjeno iz lazurnih dubina sna
izrasta u obličje žene.
Samotnost prvog zagrljaja izroni zlatnu hostiju
i stvori ljubav.
Čovjek je mjera svih stvari, vjetar kovitla sudbinu,
odnosi je u vječnost. Ovo je naš dom, rekao si,
zmija je nestala.

Sanjala sam legendarni dodir prstiju, rekoh.

Darovah ti djelić sebe. smiješio si se.
Na tvom dlanu zasja zvijezda svanuća, znamen iskona.
San nije đavolje čudovište, on je lumin življenog života,
začuh šapat vremena.

Naslonih glavu na tvoje rame i utonuh ponovo u privid.
Život je uistinu san, šapno si.

Da, ljubičasti san.

Dijana Jelčić


- 09:09 - Komentari (17) - Isprintaj - #

srijeda, 13.05.2020.

Stihom i slikom...





hvala Kafki... njegova djela su bila uzorom egzistencijalistima prošlog stoljeća... ponavljanje... pisah o Josefu K. pisah o osobnom traganju za zamkom koji Kafka nažalost nije pronašao u sebi... prerano je napustio ovozemaljske staze...
pitam se...
nalazimo li se i mi trenutačno u zgusnuću gorčine egzistencijalnih strahova...
kaže se... poezija oslobađa... poezijom se izriče ono neizgovorljivo...
sjećam se vremena oluje ruža... zgusnuta u nepostojanju pokušah stihom oslikati neizgovorivo stanje nutarnje praznine...





U vrtlogu jesenje sjete zatomljena osjećanja, Kafkijanska krletka,
zamak, prozes, preobražaj, otuđenje, patnja, strah, gorčina,
stanje svijesti bez pomaka, nadahnuća i budućnosti,
sve tuge i tugovanja ukrcah u košmar željenog zaborava.

Osjetih utapanje u besmislu
i ushit uzleta u smisao.

Iz međuslovlja tišine izranjahu onomatopeje,
ponavljajući suglasnci i samoglasnici,
ispunjavahu zaglušujuću prazninu.





Probudili su ratnicu na bojištu ranjivosti,
izronila je iz obilja krhkog pamćenja.

Osjećam iscjeljiteljicu mrtvih oceana
i umrtvljenih osjećanja.

Krenimo, poziva me…
kamo, pitam…
u entropiju nepostojanja,
u zgusnute svjetove,
u tugu, u bol, u patnju.





Oćuti njihovu moć, ohrabri se, oslobodi se,
sloboda je šum tišine, romor nijemosti,
miris procvale ruže i
tihi lepet leptira u univerzumu uma.

Čujem ih,
razumijem,
ne odbacujem,
ali ne živim ih,
tek slažem kao slike
u galeriju uspomena.





Slobodna u kovitlacu još uvijek bezimenog, ali snažnog, osjećaja osjetih kraj oluje ruža... i početak poezije jesenjih kiša... na roulettu sudbine se zavrtila životna kocka... i zaustavila na otvorenim vratima zamka... zakoračih ponovo vrtlog u života.

Dijana Jelčić






- 08:48 - Komentari (22) - Isprintaj - #

utorak, 12.05.2020.

Tu smo...






Maj mirisom ruža budi uspomene. Vila rustika na obali zelene rijeke, Mogorjelo, miris lipa i okus maslina, vitkost breza i prošlost prelivena u trenutak sreće. Marijino svetište, Međugorje, nova prostranstva uokvirena prastarim krajolikom. Rado se vraćamo u nabore prohujalog vremena, na izvorište gdje se, ne tražeći se, uvijek pronalazimo.





Tu smo u tragovima odlazaka i dolazaka,
u zagrljaju rijeke i vjetra,
kiše i zemlje, puteva i gradova,
u igri oblaka i sunca,
u disanju srca i tihovanju uma,

Tu smo na obzoru pamćenja,
mi djelići izmaštanog scenarija,
iluzornih privida,
moćnici oaze vječnog mira,
nosioci Nikinog stijega
na bojišnici sartreove mučnine.

Tu smo, mi tragači za sakramentima usnulih svetišta,
hazarderi u kockarnici užitaka, kušači čudesnih okusa,
enolozi svetih kapljica, somelijeri božanskog pića.

Tu smo, mi sanjari života,
u viru sakralnog i profanog,
doslovnog i alegorijskog,
mi na opijelu osjetila.

Dijana Jelčić



- 08:38 - Komentari (22) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.05.2020.

Govor slika...






Rađa se dan, jedan od mnogih u nizu trajanja. U misaonom režnju kovitlac neurona, niska trenutaka. Izgovorene rečenice pretočene u govor slika.





Sjećam se, pričali smo o ljubavi. Tražili smo riječi. Nismo ih pronašli. Mozak je iscrtao ikone na zaslonu osjećanja. Ponekad mi se pričinja, na početku smo priče, stolujemo u vremenu traganja za simbolima uma.
Poželjeh dan pretočiti u štivo. Igram se slovima. Premalo ih je na tipkovnici. Beživotna rečenica ne diše. Počiva beznačajna na monitoru.

Osluškujem tišinu. Čujem radosnu poruku. Želim joj darovati smisao sintakse.
Osjećam, most između misli i osjećanja je zlatna nit. Titra ritmom disanja. Diše ritmom srca.




U metamorfozama uma piktogrami, ideogrami i kolaži, govor bez jezičnih barikada.
Utjelovljujem homo ludenasa... Igram se fotografijama... razumijem njhov govor... kazuju vrijeme oluje i poezije ruža...





Jedna jedina riječ može "nemoć" preobraziti u "moć", nesigurnost u sigurnost, tugu u radost, nesreću u sreću. U bezglasju fotoistina pronalazim znakovlje u kojem vidim tišinu, čujem bol, kušam tugu, dodirujem sreću. Osjećam mnogodimenzionalnost jedne jedine riječi.
Živim sinesteziju osjetila i pitam se.
Je li moguće u kratkim udasima i vremenu između njih otvoriti novu stranicu jezikoslovlja i upisati novu riječ?
Riječ koja u sebi skriva viđeno, kušano, slušano, mirišljavo i dodirnuto.

Pokušah sinestezijom osjetila smisliti tu riječ. oćutih miris romora zelene rijeke, začuh srcem odapet let ptice, kušah šapat u vjetru vremena, u mislima dodirnuh titraj jedne jedine riječi... vidjeh njeno zrcaljenje u tvom pogledu...

Još nisam pronašla riječ.. pokušavam kolažima dočarati njenu moć... jer slike govore više nego tisuću riječi.

Dijana Jelčić



- 08:08 - Komentari (34) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.05.2020.

Ta vrla vreća...





Pisma su dolazila, nije mogao zaustaviti mašineriju njene istine o pripadanju.

Sjećao se, čeznuo je za mekoćom njene kože i toplinom usana, za nesuvislim rečenicama njene djetinje sreće. Sanjao ju je iako su joj nedostajale obline koje ženu čine zanosnom i neodoljivom za mušku strast. Uvukla se u onaj dio pamćenja u koji dolaze sva, a ostaju samo neka sjećanja. Preuzela je zadaću srčanih zalizaka i postala hrana za noći u kojima je lutao literaturom, tražio Sirius ili čekao Godota.

Bojeći se sebe dozvolio je njoj da dotakne emocije koje je ljubomorno skrivao pod vrbama na obali zelene rijeke. Ušla je u njegov život, dotaknula onaj do nje nedotaknuti dio srca i na kamenoj postelji djetinjstva iz njega riknu vulkan nježnost i žudnja za sjedinjenjem.

A onda je otišla. Ostali su samo tragovi njihovih koraka, sunce nad posteljom i sjećanje na siluetu njenog osmijeha. Tajnom obavijena njena prošlost i sadašnjost postadoše toliko važne da je poželio sam skinuti taj veo.
Krenuo je ispunjen strahom i željom da upozna njen grad koji je poznavao samo iz uzbuđenja.

Strahom? Od sebe samoga, svoje neukrotivosti, samotnjačkog nagona i njene neumorne želje za blizinom.

A želja?






Stajala je pored njega u prevelikoj košulji i trapericama i djelovala još sitnije. Sigurna u ljubav, nesigurna u biću. Promatrao ju je... i šaptao...


Možda je, upravo to u ljubavi najvažnije...Prava ljubav je voljeti bez razloga... kao u Brassansovoj šansoni...


«Skupi svoje kosti, draga,
čuvaj svoje čari,
premršavim ne hrlim,
u meni vatra žari da kosturove grlim».

Ali malo pomalo mu se ta mala ružnica uvuče u život:

Ganutom meni na koljena je sjela
i utvrdih joj rebara broj.
Ta vrla vreća kostiju puna,
prije ni pare vrijedna...
uđe u srce moje
i izlaska nije, rad blaga nijedna».



Tiho, najtiše što je mogla odgovori,

Vidim dvoje ljudi, usamljene pod svjetlošću koju ne vide.
Ona pod svjetlom suncokreta, leptira i katedrala.
On pod korijenjem kristala leda i neke daleke žudnje. .
Neka zora rodi Afroditu, neka joj sunce pročešlja kosu, neka se rodi ljubav…

Zavolio je tu vreću kostiju. Zavoljela je i ona njega. Svijet je postao čarobniji i ljepši od onoga ukrašenog lampionima i vatrometom.

Učili su čin pravog doživljaja, čin nutarnjeg otvaranja, čin koji nazvaše sakramentom.

Dijana Jelčić







- 08:08 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 09.05.2020.

Sjećanja, ti mostovi pod kojima se budim...








Sjećanja, ti mostovi pod kojima se budim, podnaslov 1987 promovirane zbirke "Odakle dolazi ljepota"... mostovi su poveznica obala, premosnica među srcima, veza između nas i vječnosti... Dugin most, Mostarski most, Avignon most... Mirabou most... mostovi jednostavno utkani u moje tekstove... i spoznaja, ne mogu sagraditi most dok nestignem na obalu moga vremena... a ona je tu na dohvat ruke... titrajima zlaćene spirale usidrena u ovome ovdje i ovome sada...

Dugin most je božanski dar nama smrtnicima,
poveznica ljudskog i anđeoskog trajanja.
Pod mostarskim mostom rijeka mrmori sjećanjima.





Zakoraćili smo u neki, drugima, nevidljivi svijet.
" Sur l Pont d Avignon....." pjesma koju sam kao djete čula od majke postaje stvarnost, istina ovog trenutka. Rhona teče, a sunce se kupa u kapljicama koje nošene vjetrom dodiruju naša lica. Uz svirku pastirove frule, na Avignonskom mostu, zaplesasmo madrigal.

Vjetar je pjevao baladu o ljudskim čežnjama,
zvijezde šutjele o snovima.

Pariz je divan u proljeće!

Gledali smo rijeku i mjesečinu utopljenu
u poeziji kapi. Pod mostom je Seine romorila
elegiju prošlom, razbijajući tišinu ispirala ostatke boli.

Pariz se budio iz sna,
nad nama tek naslućeno nedeljno jutro.
Vidjesmo osmijeh neba, izranjajuće sunce
se zrcalilo u tvojim očima…

Na najskrovitijem djeliću želja, u najdubljem viru nemira,
u zjenici oka obećanje budućnosti, ljepota zakletve i sreća na obzoru.

Zvonar crkve Notre Dame objavi jutarnjicu.
Kazivao si stihov Prevertovu pjesme... Za tebe ljubavi moja...

Otišao sam na trg ptica
I kupio sam ptica
za tebe
moja ljubavi

Otišao sam na trg cvijeća
I kupio sam cvijeća
za tebe
moja ljubavi...

Na placu ptica kupismo slobodu tužnoj gugutki,
na trgu knjiga monografiju grada ljubavi.

Pod mostom Mirabeou protiče Seine,
nadolaze novi, tankoćutni osjećaji.

U mislima kaligram nenapisane pjesme
čitaju je samo srca.

Ponovo su prošaputale zvjezde.

Dijana Jelčić


- 08:58 - Komentari (30) - Isprintaj - #

petak, 08.05.2020.

In memoriam... mojoj mami...





Vesna Starčević- Smiljanić.. 28. 11. 1924... 08. 05. 2019...

Studij glume upisala je 1950., u prvoj generaciji polaznika Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Tijekom čitave karijere bila je angažirana u Dramskom kazalištu Gavella, a nekoliko godina radila je i kao profesorica scenskog govora na ADU, gdje ju je, kao svoju asistenticu, doveo njezin omiljeni profesor, dr. Branko Gavella. Imala je uzbudljivi životni i profesionalni put te živjela je punim umjetničkim životom.
Kako ističu iz Gavelle, Vesna Starčević Smiljanić svojom je glumačkom osobnošću od 1955. do 1991. činila neizostavni dio toga kazališta igrajući i u nekima od nezaobilaznih naslova u njegovoj povijesti.





Da je Talija znala

Polutama razbijena zrakom sunca koja pada na otvorene ladice stola iz neke od garderoba nekog od kazališta. Na stolu paleta boja koje skrivaju ili naglašavaju sve impresije prošlih godina. U pepeljari zapaljena cigareta, a pored vaza sa ogromnim buketom ruža. U ogledalu se vidi dim i profil žene koja sjedi u rasklimanoj fotelji. Može joj biti trideset, pedeset ili sedamdeset godina. Na njoj neuredno ispeglana izbljedjela haljina sa znakom Chanelove elegancije. Kosa podignuta na zatiljku ističe ljepotu danas umornog lica. Cipele s visokim potpeticama u istom tonu boje umirućeg sunca, kao i haljina. U ruci kristalna čaša, na stolu otvorena boca šampanjca.

Prisjećala se početka i glasa starog profesora, koji je prilično bučno ušao u njenu garderobu:
" Znaš kaj mala. Razmišljal sam o sljedećoj premijeri koju ćemo raditi. Odlučil sam se za Anouilh- ovu Antigonu. Ti ćeš biti moja nova Antigona."

Premjera je bila uspjeh. Stajala je na rampi novog života i karijere. Talija u njoj se smješila srećom. Buket ruža boje zalazećeg sunca i ceduljica sa znakom pitanja ju je čekao u garderobi. Njena boginja je slavila s njom. Otvorila joj je ponovo vrata sreće i ona u tom trenu prekorači rampu prošlosti, izađe iz mraka obasjana svjetlom slave. To stanje nije dugo trajalo. Strahovi zatomljeni u srcu koje je žalilo ljubav i sanjalo zemlju iz koje pisma više ne dolaze pređoše ponovo u demone prošlosti.



.

Ne shvaćajući sevdah među minaretima,
miris alkohola u zadimljenim krčmama,
bol rađanja... pobjegla je

Tražeći ljubav među bogovima s Olimpa,
opterećena akcentom baš- čaršije
učila je Homerov jezik,
savladavala heksametre
pokušavala zaboraviti gorčinu rastanka s prošlošću...

Ali strah i nesigurnost je nosila u sebi.

Ako zakaže talenat,
Jedini kapital koji je imala?
Ako manjak od pet centimetara
bude presudan?

Živjela je u vremenu kada su dobre vile spavale
i bila osuđena na traženje sebe same
i stala na daske koje život znače.

Izbačena u ralje srcoždera
izgubila je zvijezdu vodilju
i karakteri koje je
i grala i poklanjala

Izmješali su se...

Prelijepa za bogalja, premlada za dadilju, premalena za Lauru...
Ali sjaj u očima i osmijeh... Sreće zlatne, srebrne, sreće...
Krikom prevarene majke ledila je srca u tami gledališta,

A ja, naučila sam se smijati u njenoj blizini...

Dijana Jelčić... zbirka Odakle dolazi ljepota, Zagreb, 1987.




@mecabg kaže... slične smo... evo usporedbe... usporedbe...



- 07:37 - Komentari (32) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.05.2020.

Agnus dei..





Strune vremena titraju molitvu…

Agnus Dei, qui tollis peccata mundi, miserere nobis...
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se...
Gospodine moj, daruj nam, daruj nam, daruj nam mir...






Moja davna utopija... u riječi i slici

Vrtloži se kraj bez početka, kukiča mreža početka bez kraja, kružni tok samsare, ruleta života. Jedna zvijezda umire na horizontu svjesti. Umire samo što je lijepo, pomislih dok se toplo zlato slijevalo u vječnost. Nad morem ljubičasto nebo. Lila rapsodija odjekuje pučinom.

"Dianina duša u tebi je kao svjetlost, a svijetlost ne poznaje satove.
Prolaznost naših dana i noći moru i hridinama ne znači ništa,
ali i geofizika ima dušu i vrijeme će jednoga dana stati,
jednoga dana dok ti budem cvijećem kitio kosu
trenutak će tada postati vječnost." njegov glas je dodirivao srce.

Iza horizonta iskrićava svjetlost objavljuje suncostaj. Jučer se pretače u sutra. U vihoru prolaznosti vakum trenutka. Neki dosada nečuveni tonovi zatvoriše krug oko nas. Promatrah igru sunca i oblaka.
Zrcaljenje prohujalog i dolazećeg, vrtlog viđenog i odsanjanog.





Bili smo u središtu zbivanja, u točki prividnog mira, na kraju zlatne spirale, u zjenici božjeg oka.





Vidjeh Van Goghovo nebo, Monetovo svitanje. U Picassovoj Guernici Doru Maar drži svjetiljku. Godpođice iz Avignona su šetale pored nas. Osjećali smo Dalievo rastopljeno vrijeme.

Zaustavljeni u trenu nestajanja i postajanja vidjesmo kako se ruše planine, kako bujaju i poniru rijeke, kako se mrve hridi i kako izrasta pejsaž pun nepoznatih mirisa i boja.

U koje li smo vrijeme ušli, pomislih. U vrijeme blaženog postojanja, začuh glas vjetra. Napustili smo iluziju u kojoj smo predugo postojali. Privid se objavljivao glazbom nebeskih sfera i bljeskanjem kristala iz kojih je izranjao novi život.

Na kojoj strani svijeta smo se probudili?
Ovdje nema strana svijeta, začuh glas sa početka priče.
Jesmo li dospjeli u Empirej?

Iako toga niste bili svjesni, tu ste oduvijek. Glas se gubio u slici ukazanja, u odrazu u tvojim očima. Osjetih moć
tog nestajućeg šapata. .Šapnuh molitvu...

Agnus dei, jaganjče Božji,
ti koji preuzimaš grijehe svijeta,
daruj nam mir.

na obzoru vječnosti zazivamo Krista dok u skute mladog dana pada mana i na Elizeju sna hrani tek probuđeno stado.

Dijana Jelčić



- 09:09 - Komentari (24) - Isprintaj - #

srijeda, 06.05.2020.

Usjekline u vremenu...






Odrasti do djeteta i onda ćeš biti sretna i tužna s onim koga voliš…
čujem simfoniju ljubičastog sna... bude se mirisi djetinjstva… titraju zvuci mladosti…

U noći punog mjeseca promatram nebo i pričinja mi se, zvijezde titraju rifovima eonske muzike… uprisutnjuem privid... u nedohvatnim daljinama, u sanjivim galaksijama ne pronalazim tragove naših koraka…

Vjerovala sam kako mogu utisnuti znakovlje trajanja u bespuće prolaznosti, urezati naša imena u koru prostor- vremena… kako mogu putovati svjetovima ne napuštajući ovo ovdje i ovo sada… osjetih rasplinuće lijepe iluzije...

Eppur si muove… šapnuo je Galileo Galilei na samrtnoj postelji… da, zemlja se kreće… oko sebe i oko sunca… nosi nas kroz svjetlo i tminu… kroz godišnja doba… kroz vrijeme…

Prohujalo vrijeme ostavlja tragove samo u sjećanjima…




titraju strune ljubičastog sna... blješti kolaž odživljenog... vidim te... došao si s buketom svjetlosti u rukama... kroz otvorene prozore je noć, elegantno kao crna pantera, uranjala u sobu... darovala prostoru odoru tajanstvene prisnosti...
zapalih vatre na poljima purpurnog sunoćja i zakoračih u krug blizine... plameni jezici probuđiše žudnju... na sagu mjesečine zaplesasmo naš prvi tango... zrnom osmijeha umirih Kairosovu vagu...

Na terasu se preko usnulog cvijeća uspinjala zora...ljubičasti tepih u predvorju dana, dva goluba poletješe u nebo, tišina na tren zustavi okretanje zemlje, pojača sjaj izlazećeg sunca.

Ljubav procvijeta ljepotom lavande i opijena mirisima šapata kojima smo
pozdravljali ljeto postala je istina, kao znak indijskih žena
pečat sreće, tih i neizbrisiv znak vječne ljepote,
ljubav okrunjena vjerovanjem postade himna ljudske dobrote.

Iza nas je ostalo vrijeme oluje ruža, poezije suza, krabuljnog plesa i borbe sa vjetrenjačama.

vratili smo se na početak priče o nama... koračamo ulicama grada, zaustavljamo na trgu cvijeća, ljudi nam se smiješe. Uzvraćamo im osmijehe.

Miris ljubičica nas vraća u san...

Dijana Jelčić



- 08:48 - Komentari (24) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.05.2020.

Utjelovljenje besmisla...






U voštanici svitanja trag istine,
buktinja sunca grli dan,
na hridi tihuje Prometej nadanja,
na obzoru privid
besmisla.

Na sceni trenutka sukob zbilje i snovitosti,
svjesno živim mazohizam, osjećam izlječujuću bol,
oslobađanje iz krletke sumnji i strahova.

Prodirem u podsvijest, u prostor nedogađanja, u zatomljena sjećanja.
U odaji ogleda i odjeka ozrcaljen vrhunac samoće,
na granici bitka i nebitka, utjelovljeni apsurdi,
život tako jednostavan i lijep.

Iako top s Griča nije prepolovio dan,
a tramvaj ne prolazi kroz krhotine grada,
slobodni u svom postojanju galebovi poletješe u nebo,
jer vatra sudbine sagorjeva sama u sebi
i sama iz sebe plamti dolazeće vrijeme.

Dok grad jeca u mukama razaranja, a obroncima zbilje titra vizija Sizifova kamena,
poslanje trenutka romori istinom o nepostojećoj uzaludnosti,
sve što se zbiva, već se jednom zbilo,
ja ćutim ugodu vjerovanja u uvijek iznova rađajuću svjetlost.

U doba corone i potresa, u kovitlanju svijesti ispisan sinopsis apsurda, ipak ne odustajem,
ne bježim u izmišljaje, u onostrane metafore, u nedohvatne iluzije,
ushitom osjećanja odsanjane budućnosti uprisutnjujem zbilju.





Volim ovaj trenutak, osjećam srce diše i osmijehujem se.
Osmjehuješ se, u tvojim očima sjaj boja odsanjane budućnosti.

Hvala ti, budiš novo nadahnuće.

Dijana Jelčić


- 10:50 - Komentari (26) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.05.2020.

#OstaniDoma foto-izazov 3...





Sinoć promocija zajedničke zbirke...Sarajevo na dlanu... danas razlog... Ostani doma, gledaj, slušaj i uživaj... evo i moga štiva...



Dogodilo se u Sarajevu…

Bio je to jedan od onih kolovoza, kada Sunce ne silazi s neba, kada vjetrovi dolaze predvečerjima kao dar, kada livade jutrima mirišu kruhom. Nije to bilo davno, ali bilo je prije rata. Zaustavili smo se jednoga takvog dana između tri planine koje danas siju smrt.

Bilo je to prije rata, i Baš-čaršija je mirisala ćevapima i somunom. U vrtu podno sahat-kule neki tek naslućeni pjesnici čitali su poeziju. Počeci velikoga sna koji je imao trajati, trajati, trajati...

Neki se Slobodan tog sutona zaklinjao Mirsadinim imenom, očima i Bogom, da će ljubav rođena kraj izvora Bosne biti jača od vjetrova što s jeseni dolaze s planine, jača od ledenoga daha s Igmana, ljepša od visoravni Romanije. Njegove ruke u kosi, koja će srebrom postati još ljepša...

Bilo je to prije rata, dok su tišinu parali samo metalni zvuci s kujundžija, i smijeh na viceve o junacima bosanskoga mira.
i mi smo se smijali izgubljeni u masi neke čudne sreće.

Danas je rat. I kolovoz. Baš-čaršijom umjesto smijeha odzvanja sirena. Uzbuna. Strah.
Narod u podrumima povija rane. Džamije se ruše. Česme presahnule.

Slobodana više nema u Gradu. Možda je samo želio ubrati cvijeće na visoravni iznad grada i buket pun jutarnje rose staviti na grob u parku, kraj izvora Bosne. Slobodan će, možda, poslije rata pisati balade, voljeti uspomenu na Mirsadu, ali njegove ruke...

Njegove će ruke biti krvave.

U ovom kratkom primirju pokopajmo i vjerovanje.

Ljubav su ubili vjetrovi s planine.

Dijana Jelčić… zbirka… Pelinjak… rukovet gorkih stihova


- 16:16 - Komentari (22) - Isprintaj - #

Moćnica zbilje...






Ova noć odnosi trenutke, pretače ih u korito prošlosti i prepušta sjećanjima. Pokušavam ih zaustaviti, uhvatiti njihova značenja i zatvoriti u kalež uspomena. Neka tajanstvena tišina se nadvila nad noćnu tminu i nedozvoljava zaboravu da mi ukrade melodiju koja me opija znatiželjom i čuđenjem.
Osluškujem prolazak konsonanci vremena stazama bespuća dok noćna leptirica prede svilenkastu nit kojom će premostiti još jednu prazninu svijesti. Bljesak pamćenja budi sjećanja.





Čujem tonove Debussyeve opere i poetičan jezik, stapanje glazbe i govora. Vidim, u čudnovatom pejsažu prohujalog vremena, mističnu šumu i susret muškarca i prestrašene žene. Na scenu trenutka izranjaju slike Maeterlinckove drame o vječno ponavljajućem ljubavnom trokutu.

U mreži snovitost pradavna glazba, premosnica ka jutrenju. Lebdimo nad bezdanom, postajemo tkivo noći, promatrači tragične ljubavi Pelleasa i Melisande. Nepredvidivi su putevi srca i smrt kao pobjeda nad nevjerom. Ljubav je izgubila bitku s ljubomorom.

U osjećajnom režnju kovitlac osjećanja, brzina misli u kreativnom univerzumu, neizračunjiva konstanta nutarnjeg vremena. U odaji zrcala odjek smiraja, skladan znatiželjom, čežnjom, željom smjenjuje strahom i sumnjom skladane titraje kaosa.

U dubini tvoga pogleda sjaj snovitosti. U krošnji uvjerenja buja misao o tebi, hukom se oglašava čuvarica drevne mudrosti, izranjaju nove istine, samo naše. Poezijom darujemo prednost nutarnjim previranjima. Vanjska su tek prolaznost vremena... Mi trajemo u vremenu, a kada odemo naše vrijeme vjekuje u vječnosti.

Bio je to čudan san.

Na horizintu svitanja, sa stijegom pobjede, izranja lik moćnice zbilje.

Dijana Jelčić



- 08:08 - Komentari (16) - Isprintaj - #

subota, 02.05.2020.

Izmišljaji...





Promatram sliku Andrea Montgena... ples Muza pred Apolonovim hramom... osjećam ples darovateljica nadahnuća mjenja ritam srca...
Zaustavljena u okovima bitnosti svijest se pokušava izboriti za pravednost osjećajnosti... poziva misao u hazardersku igru sa osjećanjima... događa se rat svjetova... nečujni mislioc i uzdhtala misao na bojišnici protiv memorije srca... dva bitka u sukobu za moć... svrsishodnost i žudnja... činjenićnost i čežnja... postojanost i znatiželja... vrtlog nutarnjeg vretena... međupolarnost sigurnosti i htijenja... dijalog uma i srca... iza zarcala svijesti zatitra Nikin stijeg sa mišlju davno ispisanom u filozofskoj enciklopediji...


"Kad ljubav hoće govoriti, razum mora šutjeti."
Baruch De Spinoza


Kada uspijemo premosti jaz među mislima i osjećanjima uranjamo u svijet zrcalnih neurona... tu nam se smiješi sve odživljeno, zapamćeno vrednovano... sretna sam što postoji ta galerija pamćenja i što svaki puta, potaknuta ljepotom tuđeg izričaja uranjam u koridore sjećanja...





Sjetih se Madrida i trenutka kada smo u Pradu stajali pred Velazquezovom slikom "Las Meninas" i doživjeli sliku u slici i sve to vidjeli u ogledalu koje je obrazovani kustos muzeja vješto postavio ispred djela. Na taj način je probudio u nama iluziju beskonačnosti.
Zrcaljenje stvarnosti... iluzija našeg uma... carstvo cesarice literature... umijeće umijeća... vječno pitanje... je li ovaj svijet tek imaginacija naše svijesti...događa li se ljepota uistinu u oku promatrača?




U Dalievoj slici se ogleda upravo to... naša stvarnost u svemiru... trag našeg postojanja u vječnosti... otisci našeg trajanja tamo dok mi ovdje tragamo za istinom... poezijom se izriče ono neizgovorljivo i nedokazljivo...

Prisjetih se i Shakespearea... u njegovm "Hamletu" se na pozornici događa predstava u predstavi. Na pozornici u samoj radnji tragedije se događa trovanje kralja i gledaoc tek svjesnom spoznajom doživljava ubistvo koje je samo izmišljaj u Shakespearovom izmišljaju tragedije.
Beskonačnost i vječnost se mogu doživjeti misaonim ulaženjem u izmišljaj pjesme u pjesmi... u koju bi mogli smjestiti još jedan i još jedan i još jedan izmišljaj...

Dozvolimo li si ulazak u svijet umjetnika u sva njegova lica...u boje u bojama... u tonove u tonovima... u dubine nepoznatog a bliskog ušli smo u labirint osobne spoznaje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti...

Stih na današnji dan preminulog pjesnika Antuna, Branka Šimića to potvruje... slikari, skulptori, pisci, pjesnici su "čuđenje u svijetu"... divno je što postoje i što nas oplemenjuju svojim uradcima...

Dijana Jelčić


- 08:08 - Komentari (22) - Isprintaj - #

petak, 01.05.2020.

Miris rožnjaka...






Poklonio si mi
osamnaest crvenih ruža,
sve zvjezde s neba
i budućnost u celofanu.......

Zagrljajem si želio
ubrzati okretaje zemlje,
oživjeti vjetar s planine
pojačati sjaj sunca........

A nisi osjetio da nam kradeš mladost,
bezbrižnost,
sne.

Želio si sreću,
a prostor u kojem smo snivali
je bivao sve manji.
Želio si ljubav,
a ja sam se borila protiv navika.

Bilo je to davno,
u vremenu poezije i ruža,
tek danas bih znala
navike pretvoriti u ljubav.

Pokloni mi još jednom
osamnaest crvenih ruža.

Dijana Jelčić, zbirka... Osamnaest crvenih ruža, !986.






U izgnanstvu iz sebe same osjetih osvetu neba, ledenu kišu u srcu odmetnika sreće. Uronjena u noć samoće naiđoh na napušteni konak i ruševine hrama ljubavi. Zaustavih se pred žrtvenikom, začuh tonove mrtvačkog marša. U buketu umirućih ruža ognjilo neba, putokaz ka kripti osjećanja. Omamljena strahom krenuh za žižom nade.

Izađi iz kruga prohujalog vremena, prošapta znani neznanac.
Na svilenoj zavjesi jutrenja prepoznah konture svete istine. Praiskon nježnog dodira probudi ratnicu.

Svitalo je na vratima vremena, svitalo je u duši, u tvojim očima osmijeh,
u rukama osamnaest majskih ruža.

Sjećam se… dolazila sam s mirisom januara na koži, s isušenim ispucanim usnama,
s nepokretnim dlanovima na kojima je počivala žalost, a tvoj osmijeh je plesao tijelom,
skidao inje iz kose, palio vatru za zaleđeno srce i odvodio me na slavlje osjetila.
Slušala sam poeziju kiše, osjetila miris maja i nestajanje navika.

Tražio sam te u pustinji žudnji, šapnuo si.
Tražila sam te u svijetu tužnih vitezova, odgovorih.
Bio sam na gozbi bogova, govorio si glasom pravremena.
Moje je srce tamo gdje si ti šapnuh osjećajući opojni miris mjeseca rožnjaka…

Dijana Jelčić





- 08:08 - Komentari (23) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>