Miris rožnjaka...
Poklonio si mi
osamnaest crvenih ruža,
sve zvjezde s neba
i budućnost u celofanu.......
Zagrljajem si želio
ubrzati okretaje zemlje,
oživjeti vjetar s planine
pojačati sjaj sunca........
A nisi osjetio da nam kradeš mladost,
bezbrižnost,
sne.
Želio si sreću,
a prostor u kojem smo snivali
je bivao sve manji.
Želio si ljubav,
a ja sam se borila protiv navika.
Bilo je to davno,
u vremenu poezije i ruža,
tek danas bih znala
navike pretvoriti u ljubav.
Pokloni mi još jednom
osamnaest crvenih ruža.
Dijana Jelčić, zbirka... Osamnaest crvenih ruža, !986.
U izgnanstvu iz sebe same osjetih osvetu neba, ledenu kišu u srcu odmetnika sreće. Uronjena u noć samoće naiđoh na napušteni konak i ruševine hrama ljubavi. Zaustavih se pred žrtvenikom, začuh tonove mrtvačkog marša. U buketu umirućih ruža ognjilo neba, putokaz ka kripti osjećanja. Omamljena strahom krenuh za žižom nade.
Izađi iz kruga prohujalog vremena, prošapta znani neznanac.
Na svilenoj zavjesi jutrenja prepoznah konture svete istine. Praiskon nježnog dodira probudi ratnicu.
Svitalo je na vratima vremena, svitalo je u duši, u tvojim očima osmijeh,
u rukama osamnaest majskih ruža.
Sjećam se… dolazila sam s mirisom januara na koži, s isušenim ispucanim usnama,
s nepokretnim dlanovima na kojima je počivala žalost, a tvoj osmijeh je plesao tijelom,
skidao inje iz kose, palio vatru za zaleđeno srce i odvodio me na slavlje osjetila.
Slušala sam poeziju kiše, osjetila miris maja i nestajanje navika.
Tražio sam te u pustinji žudnji, šapnuo si.
Tražila sam te u svijetu tužnih vitezova, odgovorih.
Bio sam na gozbi bogova, govorio si glasom pravremena.
Moje je srce tamo gdje si ti šapnuh osjećajući opojni miris mjeseca rožnjaka…
Dijana Jelčić
|
