Diana ili boginja koja lovi sama...
Carlos Fuentes, meksički pisac, s vremenskom distancom od dvadeset godina, tražeći odgovor na pitanje što je to što nas pokreće, čini živima i sretnima – (strast, ljubav, pisana riječ, ideali), pripovijeda o ljubavnoj vezi s mladom hollywoodskom glumicom Dianom Soren na početku sedamdesetih, kada je kao četrdesetogodišnjak prolazio krizu srednjih godina.
Diana, ranjiva, buntovna, ona koja je stalno željela biti druga ne bi li spoznala tko je zapravo, prihvaćajući rizik traganja koji vodi ka uništenju.
Snježana Šlibar
Darovali su mi i boginju lova i mjeseca. U mreži snovitosti koračah Venerinom ekliptikom,
putanjom između večernje i jutarnje zvijezde. Bio je privid, san u snu i nepostojeće riječi, neprevedive,
kao zvuk groma i bljesak munje, kao miris parfema i okus melise.
Vizija boginje, potonuće Mjeseca u skute svitanja dodiruje svijest. Omamljujuća samoća umrtvljuje osjetila, Diana ili boginja koja lovi sama, odasnjana knjiga uprisutnjuje desetljeće koje se odupiralo umiranju.
Bojišnica intime je stanje svijesti u kojem vrijeme prestane postojati… u tim tajanstvenim odbljescima nepostojanja spoznajem više od obićnog trajanja u stvarnosti… tada osjetim lomljivost i nepredvidljivost života…
Gomilaju se misli… misaone slike… naizgled zaboravljeni kaos dobija obličje… izrasta u geometriju bivstvovanja… postaje smisao... u sjećanje se vraćaju besmislene rečenice… one, izgovorene u pustopljinama nebitnosti… zvone glasovi davno izgubljeni u žamoru svakodnevice… odzvanjaju kao jeka osmijeha… jecaji tuge… vapaji boli… prohujala nevažnost postaje bit ozrcaljenog sjećanja… prolazna sentimentalnost se pretače u egzistencijalno… uranja u srž osjećajnosti… postaje osjećaj uklesan u pamćenje… to je proces sazrijevanja… imenovanje bezimenosti… skidanje patine sa moždanih vijuga… nešto kao glancanje starog srebra… izranjanje iz senzualne amnezije...
Ta interna psihoanaliza rezultira odbacivanjem tereta prošlosti… otapanjem ledenog otoka podsvjesti… oslobađanjem zatomljenih osjećaja… konkretiziranjem svijesti… uranjanjem u moć sadašnjeg trenutka...
Budim se, tu si, sanjiv u budnoj strasti, svjetlošću utkan u kožu,
jecajem tišine utopljen u pore, krikom žudnje dozvan u klijetke srca,
pohotom ucrtan u kalendar noći,
nezamjenjiv na dlanovima, nesalomljiv uraganom podavanja,
neizbrisiv sa koordinata Erosovih staza, blještav u Afroditinoj kosi,
stvaran u bogojavljanju, nježan u uzimanju, snažan u darovanju.
Istina sokovima slasti ubrizgana u život...
Dijana Jelčić
|
