Nedovršena priča...
Osluškujem tišinu svitanja... zornicu izronjenu iz nijemosti kobaltne noći... rađa se mladi dan... u razigranosti trenutka na oknu orošeni sjaj boje vjenčanice... Oči vide ono što im svjetlost razotkriva, a ona je očima nevidljiva, krije tajnu svog izvora.
Nad ljubičastim beskrajem nevidljiva moćnica, veza beskonačnosti i konačnosti, svjedočanstvo prve i posljednje istine.
Kotrlja se iskričava zbilja, plamti vrijeme, obećanje dolazećih sutona i svitanja, u rasponu između njih život.
Zahvalna sam početku priče bez kraja, labirintu odsanjanih iluzija, svemiru uzroka i posljedica, izgovorenim predanjima, ispisanim mudrostima, utopijama, epovima, pričama i poeziji.
Iz raznovrsnosti ljepote izranja ovaj čudesni svijet, univerzum svjetlosti i boja, svijest prostor- vremena.
Vrtlože se geometrijski oblici, govor prirode, jezici fizike, filozofije i glazbe nebskih sfera.
U krošnji povijesti šum vjetra i romor kiše, njihova neuhvatljivost i neukrotivost.
U poeziji kapi šapat istine... vladati sobom najmoćnija je vlast.
Poželjeh gledati u bljesak vatre, odgonetnuti porijeklo i osloboditi se strahova od pakla, od plamteće sfere
bolnog umiranja.
U zanosu traganja vidjeh uzročnicu trojanskog rata i uzročnika njenog pada,
u oluji vječnosti žensko muške arhetipove, u vrtlogu vremena ratove svjetova,
u zrcalu ljubavi zagrljaj suprotnosti.
Oćutih miris jasmina, na obzoru budnosti bijele poljane, bljesak vizije početka, privid medenog mjeseca
i našu još uvijek nedovršenu priču.
Dijana Jelčić
|
