Ova noć odnosi trenutke, pretače ih u korito prošlosti i prepušta sjećanjima. Pokušavam ih zaustaviti, uhvatiti njihova značenja i zatvoriti u kalež uspomena. Neka tajanstvena tišina se nadvila nad noćnu tminu i nedozvoljava zaboravu da mi ukrade melodiju koja me opija znatiželjom i čuđenjem.
Osluškujem prolazak konsonanci vremena stazama bespuća dok noćna leptirica prede svilenkastu nit kojom će premostiti još jednu prazninu svijesti. Bljesak pamćenja budi sjećanja.
Čujem tonove Debussyeve opere i poetičan jezik, stapanje glazbe i govora. Vidim, u čudnovatom pejsažu prohujalog vremena, mističnu šumu i susret muškarca i prestrašene žene. Na scenu trenutka izranjaju slike Maeterlinckove drame o vječno ponavljajućem ljubavnom trokutu.
U mreži snovitost pradavna glazba, premosnica ka jutrenju. Lebdimo nad bezdanom, postajemo tkivo noći, promatrači tragične ljubavi Pelleasa i Melisande. Nepredvidivi su putevi srca i smrt kao pobjeda nad nevjerom. Ljubav je izgubila bitku s ljubomorom.
U osjećajnom režnju kovitlac osjećanja, brzina misli u kreativnom univerzumu, neizračunjiva konstanta nutarnjeg vremena. U odaji zrcala odjek smiraja, skladan znatiželjom, čežnjom, željom smjenjuje strahom i sumnjom skladane titraje kaosa.
U dubini tvoga pogleda sjaj snovitosti. U krošnji uvjerenja buja misao o tebi, hukom se oglašava čuvarica drevne mudrosti, izranjaju nove istine, samo naše. Poezijom darujemo prednost nutarnjim previranjima. Vanjska su tek prolaznost vremena... Mi trajemo u vremenu, a kada odemo naše vrijeme vjekuje u vječnosti.
Bio je to čudan san.
Na horizintu svitanja, sa stijegom pobjede, izranja lik moćnice zbilje.
