dinajina sjećanja

ponedjeljak, 04.05.2020.

Utjelovljenje besmisla...






U voštanici svitanja trag istine,
buktinja sunca grli dan,
na hridi tihuje Prometej nadanja,
na obzoru privid
besmisla.

Na sceni trenutka sukob zbilje i snovitosti,
svjesno živim mazohizam, osjećam izlječujuću bol,
oslobađanje iz krletke sumnji i strahova.

Prodirem u podsvijest, u prostor nedogađanja, u zatomljena sjećanja.
U odaji ogleda i odjeka ozrcaljen vrhunac samoće,
na granici bitka i nebitka, utjelovljeni apsurdi,
život tako jednostavan i lijep.

Iako top s Griča nije prepolovio dan,
a tramvaj ne prolazi kroz krhotine grada,
slobodni u svom postojanju galebovi poletješe u nebo,
jer vatra sudbine sagorjeva sama u sebi
i sama iz sebe plamti dolazeće vrijeme.

Dok grad jeca u mukama razaranja, a obroncima zbilje titra vizija Sizifova kamena,
poslanje trenutka romori istinom o nepostojećoj uzaludnosti,
sve što se zbiva, već se jednom zbilo,
ja ćutim ugodu vjerovanja u uvijek iznova rađajuću svjetlost.

U doba corone i potresa, u kovitlanju svijesti ispisan sinopsis apsurda, ipak ne odustajem,
ne bježim u izmišljaje, u onostrane metafore, u nedohvatne iluzije,
ushitom osjećanja odsanjane budućnosti uprisutnjujem zbilju.





Volim ovaj trenutak, osjećam srce diše i osmijehujem se.
Osmjehuješ se, u tvojim očima sjaj boja odsanjane budućnosti.

Hvala ti, budiš novo nadahnuće.

Dijana Jelčić


- 10:50 - Komentari (26) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>