Stihom i slikom...
hvala Kafki... njegova djela su bila uzorom egzistencijalistima prošlog stoljeća... ponavljanje... pisah o Josefu K. pisah o osobnom traganju za zamkom koji Kafka nažalost nije pronašao u sebi... prerano je napustio ovozemaljske staze...
pitam se...
nalazimo li se i mi trenutačno u zgusnuću gorčine egzistencijalnih strahova...
kaže se... poezija oslobađa... poezijom se izriče ono neizgovorljivo...
sjećam se vremena oluje ruža... zgusnuta u nepostojanju pokušah stihom oslikati neizgovorivo stanje nutarnje praznine...
U vrtlogu jesenje sjete zatomljena osjećanja, Kafkijanska krletka,
zamak, prozes, preobražaj, otuđenje, patnja, strah, gorčina,
stanje svijesti bez pomaka, nadahnuća i budućnosti,
sve tuge i tugovanja ukrcah u košmar željenog zaborava.
Osjetih utapanje u besmislu
i ushit uzleta u smisao.
Iz međuslovlja tišine izranjahu onomatopeje,
ponavljajući suglasnci i samoglasnici,
ispunjavahu zaglušujuću prazninu.
Probudili su ratnicu na bojištu ranjivosti,
izronila je iz obilja krhkog pamćenja.
Osjećam iscjeljiteljicu mrtvih oceana
i umrtvljenih osjećanja.
Krenimo, poziva me…
kamo, pitam…
u entropiju nepostojanja,
u zgusnute svjetove,
u tugu, u bol, u patnju.
Oćuti njihovu moć, ohrabri se, oslobodi se,
sloboda je šum tišine, romor nijemosti,
miris procvale ruže i
tihi lepet leptira u univerzumu uma.
Čujem ih,
razumijem,
ne odbacujem,
ali ne živim ih,
tek slažem kao slike
u galeriju uspomena.
Slobodna u kovitlacu još uvijek bezimenog, ali snažnog, osjećaja osjetih kraj oluje ruža... i početak poezije jesenjih kiša... na roulettu sudbine se zavrtila životna kocka... i zaustavila na otvorenim vratima zamka... zakoračih ponovo vrtlog u života.
Dijana Jelčić
|
