Sinoć promocija zajedničke zbirke...Sarajevo na dlanu... danas razlog... Ostani doma, gledaj, slušaj i uživaj... evo i moga štiva...
Dogodilo se u Sarajevu…
Bio je to jedan od onih kolovoza, kada Sunce ne silazi s neba, kada vjetrovi dolaze predvečerjima kao dar, kada livade jutrima mirišu kruhom. Nije to bilo davno, ali bilo je prije rata. Zaustavili smo se jednoga takvog dana između tri planine koje danas siju smrt.
Bilo je to prije rata, i Baš-čaršija je mirisala ćevapima i somunom. U vrtu podno sahat-kule neki tek naslućeni pjesnici čitali su poeziju. Počeci velikoga sna koji je imao trajati, trajati, trajati...
Neki se Slobodan tog sutona zaklinjao Mirsadinim imenom, očima i Bogom, da će ljubav rođena kraj izvora Bosne biti jača od vjetrova što s jeseni dolaze s planine, jača od ledenoga daha s Igmana, ljepša od visoravni Romanije. Njegove ruke u kosi, koja će srebrom postati još ljepša...
Bilo je to prije rata, dok su tišinu parali samo metalni zvuci s kujundžija, i smijeh na viceve o junacima bosanskoga mira.
i mi smo se smijali izgubljeni u masi neke čudne sreće.
Danas je rat. I kolovoz. Baš-čaršijom umjesto smijeha odzvanja sirena. Uzbuna. Strah.
Narod u podrumima povija rane. Džamije se ruše. Česme presahnule.
Slobodana više nema u Gradu. Možda je samo želio ubrati cvijeće na visoravni iznad grada i buket pun jutarnje rose staviti na grob u parku, kraj izvora Bosne. Slobodan će, možda, poslije rata pisati balade, voljeti uspomenu na Mirsadu, ali njegove ruke...
