Govor slika...
Rađa se dan, jedan od mnogih u nizu trajanja. U misaonom režnju kovitlac neurona, niska trenutaka. Izgovorene rečenice pretočene u govor slika.
Sjećam se, pričali smo o ljubavi. Tražili smo riječi. Nismo ih pronašli. Mozak je iscrtao ikone na zaslonu osjećanja. Ponekad mi se pričinja, na početku smo priče, stolujemo u vremenu traganja za simbolima uma.
Poželjeh dan pretočiti u štivo. Igram se slovima. Premalo ih je na tipkovnici. Beživotna rečenica ne diše. Počiva beznačajna na monitoru.
Osluškujem tišinu. Čujem radosnu poruku. Želim joj darovati smisao sintakse.
Osjećam, most između misli i osjećanja je zlatna nit. Titra ritmom disanja. Diše ritmom srca.
U metamorfozama uma piktogrami, ideogrami i kolaži, govor bez jezičnih barikada.
Utjelovljujem homo ludenasa... Igram se fotografijama... razumijem njhov govor... kazuju vrijeme oluje i poezije ruža...
Jedna jedina riječ može "nemoć" preobraziti u "moć", nesigurnost u sigurnost, tugu u radost, nesreću u sreću. U bezglasju fotoistina pronalazim znakovlje u kojem vidim tišinu, čujem bol, kušam tugu, dodirujem sreću. Osjećam mnogodimenzionalnost jedne jedine riječi.
Živim sinesteziju osjetila i pitam se.
Je li moguće u kratkim udasima i vremenu između njih otvoriti novu stranicu jezikoslovlja i upisati novu riječ?
Riječ koja u sebi skriva viđeno, kušano, slušano, mirišljavo i dodirnuto.
Pokušah sinestezijom osjetila smisliti tu riječ. oćutih miris romora zelene rijeke, začuh srcem odapet let ptice, kušah šapat u vjetru vremena, u mislima dodirnuh titraj jedne jedine riječi... vidjeh njeno zrcaljenje u tvom pogledu...
Još nisam pronašla riječ.. pokušavam kolažima dočarati njenu moć... jer slike govore više nego tisuću riječi.
Dijana Jelčić
|
