dinajina sjećanja

četvrtak, 28.05.2020.

U krošnji svijesti...





Nerazumno je tvrditi da oči ne vide vidljivo... lažna je tvrdnja da oči vide titraje nevidljivih svemirskih struna... da pogled uranja u puls duše i broji otkucaje njenog bila... neuvjerljivo je pisati o hipnotiziranju ljepote ovoga ovdje I ovoga sada... sjećam se vremena kada sam takvim pričama zavaravala samu sebe... kada sam u samotnim sutonima žudila za nadnaravnom stvarnosti... pokušavala isključiti snagu uma... odlutati bezmisaona u Pitagorijanske sfere... osluškivati glazbu nebesa... dotaknuti nedodirljiv sjaj zlatne hostije... nestati u ljepoti sunoćavanja... opipati titraje prelamanja dana u noć...





Sjećam se tog uzaludnog mahnitanja na granici sna I zbilje... danas ćutim otkucaje života u smijehu prijatelja... u tankoćutnom žamoru radosnih zanosa... u osmijehu na tvom licu... zagrljaju pod suncem...

Ozrcaljena zagrljajem mora i neba Venera bdije nad našim životima. More je njena koljevka, nebo dnevna putanja.
Sjaje sutoni ljubavlju zasluženi i noći konačne kao kobalt na beskonačnom svodu svemira,
na stazama naših prolazaka obalom oceana snova tek pričin odsutnosti sunca.
Svanuće izranja iz dubina, vidim porod sunca i sunčića, umnoženu ljepotu dolazećeg dana. Dolutali nalet vjetra miluje more, uzdrhtalim predosjećanjem lijepog svitanja opovrgava zabludu mira.
Sklapaju se oči neba, galebi klikću zornicu, more šumi budnicu, a Danica na obzoru budi život.

Uspavljujem nutarnjeg noćnika, podanika podsvijesti, čuvara zvjezdanog sjaja na nebu snovitosti,
varalicu zbilje.

Osluškujem utihu jutrenja, razbijanje valova na oblucima žala, u krošnji svijesti zov mladoga dana.

Dijana Jelčić




fotografija... Jasna Marcelić

- 09:00 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>