dinajina sjećanja

četvrtak, 30.04.2020.

Oluja ruža...





hvala Ingeborg Bachmann...

POSLIJE OVOG POTOPA

Poslije ovog potopa
voljela bih da se još jedanput
spasi golubica
i niko osim golubice

Bila bih se utopila u tom moru!
da ona poletjela nije,
da nije u posljednjem trenutku
donijela list.





Sutra načinjemo mjesec ruža. Oluja ruža, metafora kojom obilježih vrijeme tugovanja. Oplakivah ljubav, oplakivah sebe bjegunicu iz doline suza. Ljubovah sa noćnim pustolovom, stihovima lutah nebeskim daljinama i oceanskim dubinama. Nisam osjećala uzaludnost traganja, nisam uspjevala metaforiku sanjane poetike pretočiti u svakodnevicu. Zbilja je bila okrutna... ili mi se tada to samo činilo?...

Gomilale su se pjesme prepune iracionalnih žudnji, iluzije paralelnih svijetova u kojima se družih sa božanstvima iz legendi. Nesvjesno sam konkretizirala otuđenost od same sebe, živjela život boginje lova... Diana i Aktaion... herojski zanosi jedne mladosti... praskozorja na trgu cvijeća... susreti na trgu ptica... sužanjstvo u okovima sjećanja i krletki užasne tišine...

A onda otkrih poeziju Ingeborg Bachmann. Bio je mjesec maj. Naslov njene zbirke „U oluji ruža“ i njene pjesme... Isplov i Poslije ovog potopa... ostaviše neizbrisiv trag u duši. Brod, napuštanje obale i odlazak iz domovine, to sam bila ja u tom vremenu. Ingeborg je poetizirala ideju protočnosti vremena koje treba slijediti, treba se micati, važno je pomaknuti se s mjesta, kretati se...

Rađali su se i umirali dani... bez pomaka vremena... živjeh vrijeme potopa osjećanja.

Na ozoru jednog jutrenja let gugutke. Osjetih utjelovljenje slobode. Kao u legendi, objavaja spasenja. Trenutak povratka mene meni. Začuh zvona... poziv na zornicu. Na stolu su ležali ispisani papiri...

Odakle dolazi ljepota?... zapitah se zadnji puta... udahnuh miris tek nazirućih pupoljaka majskih ruža... Na već požutjelom papiru zapisah zadnji stih...

„zavoli dan u kojem se budiš... zavoli misli i sjećanja... dozvoli srcu da diše...“

Oprostih se od tugovanja, Dianu i Aktaiona vratih u legendu... i zakoračih slobodna u mjesec ruža... osjetih izvorište ljepote u srcu... mjesec dana kasnije izdadoh svoju nutrinu... objavih zbirku pjesama „Odakle dolazi ljepota“... i krenuh u naše naglo ljeto...
Na horizontu sjaji vječnost… svitanje otrgnuto iz beskraja i utkano u igru pijeska i pjene, nestajanje i nastajanje, u kaos iz kojeg se rađaju zvijezde…

Oćutih prapočetak... iz ljubavi za ljubav smo rođeni…


Dijana Jelčić



- 08:08 - Komentari (16) - Isprintaj - #

srijeda, 29.04.2020.

Poezija noći...








Ljetni solsticij davne 1987- e godine… promocija zbirke „Odakle dolazi ljepota“ i kraj vremena koje nazivah olujom ruža. Bio je to oproštaj s odlazećim i susret s dolazećim djelićem života.

U dolini Neretve vjekuje močvara i carstvo tišine... podsvijest se razotkrivala poezijom dijaloga.

"Misliš li na trenutak kada si saznala da voda dolazi iz zemlje"
"Mislim na tvoju pjesmu ... to je bila noć... i na ljubav!"
"Pjesma i ljubav se ne mislie, osjećau se!"
"Što sada osjećaš?" upitah ogledajući se u njegovim očima.






Na putu mome iz kraja tužnog
srete me djevojka kose plave
zvala se Mir, pogleda čudnog
umornog poput vlati trave.

Iz šaptanja tvog, iz poezije suza,
iz pjesme umornog ratnika uzimam mjericu sunca,
i titraje vlati trave.

Ko davna bajka, krotka ko nebo
položi glavu na moje grudi
usne joj tada postadoše ruže
a meke ruke, vjetar ludi.

Osjećam lahor u poeziji kiše,
ćutim tebe zanesenjaka u pjesmu oceana,
u doba noćnh tišina i traganja
za izvorom ljepote.

U močvari slušamo tišinu,
tvoja blizina daruje mir,
u miru pijemo vino iz kamena,
na usnama Mir i nektar bdiju

U tvom pogledu san, zoveš me Mir,
iza čela budiš usnule leptire,
u noći suncostaja srce daruješ u zalog,
moje odnosiš u poeziju noći.

Zaboravih što bi i što će doći
u glavi tek jedna se miso vrti:
o, nikad, nikad ne pusti Mir
iz zagrljaja sve do smrti.

Tišina je titrala poezijom nebeskih oceana...


Dijana Jelčić ... zapis našeg dijaloga iz 1987... kolaž mojih i Zdenkovih stihova... Zdenkove stihove je 1974 uglazbio Đelo, a pjevao Ibrica Jusić
- 08:48 - Komentari (20) - Isprintaj - #

utorak, 28.04.2020.

Vrijeme corone i potresa...





Na obali Aheronta…



U vrijeme Antičke Grčke riječ Aheront izgovarala se je kao A ǵ± ĺ­É˝ (ho akhea rheMn), a to je značilo rijeka boli a vjerovalo se da je povezana sa rijekom Stiks, rijekom mržnje, preko koje je mitski Haron prevozio duše tek umrlih u Had... trenutačno živimo vrijeme corone i potresa, vrijeme straha i boli... pričinja mi se nalazimo se u Haronovom čunu... sjetih se ovog davno napisanog... iz vremena tihog umiranja...






U magličastom oblaku straha vidjeh rijeku boli,
prijetnju ušća u rijeku mržnje i odplov Haronovim čunom.
Stavih srce na dlan vremena, tamo gdje osjećajne oluje
obaraju tek procvale sne.

Izdrži srce, ostani vjerno sebi i korijenju
ali rasti, izrasti iznad horizonta prolaznosti.
Tamo gore je sunce, tamo je beskraj i san.

Pogledah u naslućeno sunce, iz kaosa izroni vizija,
privid boga sretnog trenutka.

U očima jantarni sjaj,
svjetli pogled na obali mraka probudi želju,
kao maestral u sutonu dnevne sparine,
razbi tugu odlazećeg ljeta.

Začuh tišinu močvare,
zalutah među lotose, na laticama suze,
na pučini Aheronta odsjaj rađajućeg sunca.

Ljeto, to naglo ljeto, spusti zavjesu, sakri lice smrti.

Jesen je stigla tiho, u vrtu umiru ruže.

Začuh šapat poludjelog srca!

Zvijezde nad tvojim čelom ne mogu umrijeti
jer ljepotom neba okrunjena,
u tvom podnožju,
rijeka se jutrom oblaći,
a ljubav bdije među zvjezdama do noći
kada iz tvoje utrobe rikne vulkan nježnosti
i kamenom posteljom
poteće tvoje i moje
vjerovanje u
moć ljubavi.

Dijana Jelčić...

- 08:08 - Komentari (32) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 27.04.2020.

Moć rastopljenog vremena... iliti postoji vrijeme za sve...




U sjenama neizgovorenih riječi naslutih umiranje straha.
Okamenjena osjećanja stajahu na obzoru sunoćavanja,
nad pustinjom vremena se užgano zlato pretakalo u kobalt noći,
a slavoluk mjesečine slijevao u san.

Proplamsala je Venera, Mars je uzdigao mač,
razrezao čvor zle sudbine.

Daleko zvono trga tišinu, zatitrale su strune nebeske gitare,
riffovi se rasuše užitkom vjerovanja.

U zemlji jecaja sveta školjka izrodi miljenicu i darova nam ljubav,
da sačuva sjeme početka, da proklija Nikin cvijet .

Bjelinom jutrenja titra poetika istine,
jeka vjetra iz razvalina prošlosti objavluje oprost grijeha.

Osjetih moć rastopljenog vremena, u kaležu sna uzburkanost krvi,
nad žrtvenikom prohujale noći bijeli dim.

Na vatri svitanja zapalih baklju.
Nosim je u mladi dan.

Dijana Jelčić


- 08:08 - Komentari (24) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.04.2020.

Krug ljubavi...






objava @AnnaBoni ...

Jedino kad voliš, živiš, sve ostalo je stanje. smrti...

me prisjetila ovog davno napisanog teksta

Malo djetinjstva koje se psuje,
previše prezira u svakoj riječi,
na dnu srca nekoliko zaborava:
kad li to bješe kraj svijeta?
Planeta oko vrata
bolesno sunce pred vratima,
stara pjesma koja šuti,
bol koja smatra sebe blagom.
Sve stvari veoma zadovoljne
i više od jednog bića,
skoro sretnog.
Alain Bosquet







Netko pokuca na prozor
Je li to opet velika sumnja?
sklopih oči, osluškivah, tišinu.
Kucanje mi para uši,
a pred prozorom stoji Život,
život tako jednostavan i lijep
da mu se ne usuđujem približiti…

Osjećala sam se kao lice sa Munhove slike.
Krik sam pretvarala u pjesme u koje sam uplitala svu tugu svog mladoga srca.

Rekli su mi da slaviš Bacchusa
kada je vrijeme za snove
rekli su da dočekuješ zoru
u parkovima ili pod mostovima.
Noćas sam te tražila pod mostovima
Klošari su skrivali lica i pružali ruke
Osjetih miris istrošene ljubavi
i dotaknuh jedne usnule oči.
Gorčina je prelazila u bol.
Sretoh tvoj pogled bez osmjeha,
a suze su mirisale tugom.
U tvojim rukama neka nepoznata kosa

Osjetih hladnoću na dlanovima
i prazninu iza meine.
Rekli su mi da slaviš Bacchusa
kada je vrijeme za snove
a na stolu ispred mene leže krhotine čaše iz koje smo ispijali ljubav
i ruke iz nedovršenog zagrljaja
s dlanovima još punim
nedavnih dodira.

Tada netko pokuca na okno mog srca.
Otvorih oči.
Život tako jednostavan i lijep pruži dlanove i zatvori me u krug ljubavi.

Dijana Jelčić...
- 10:00 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 25.04.2020.

Igra vjetra i vječnosti...





U purpuru sutona vidjeh jato crnih ptica... u lepetu krila začuh poeziju drevnih oceana… nedohvatne dubine davnih tugovanja… žalopojke ispisane sebi, a ne tebi… ne, ti nisi bio kriv što nisi osjetio kako u meni živi čuvarica Lunina hrama… vječna žudnja za plavim daljinama… tragačica za tankoćutnim izhodištem sreće…

Darovao si mi osamnaest crvenih ruža i ljubav u celofanu… danas znam, nisi znao i nisi mogao drugačije… dočekivali smo zore na trgu cvijeća, a ruže su umirale u oluji sebićnosti… tražili smo slobodu na trgu ptica, a živjeli u okovima nezananja…

Ostala su sjećanja… slike satkane od misaonog tkiva… u traganju za ljepotom pronađoh riječi skrivene u tišini čekanja… utkane u tragove na licu vremena… objavile su se stihom u krošnji svjesnosti… dašak spoznaje ih je zamrsio u izričaj… pretočio u poetiku prozaične svakodnevice… u žuboru vremena pronađoh izhodište tišine…

Ljubav sam susrela na hridi sudbinskog moreuza… oćutila njenu snagu u dubinama nutrinskog podmorja... nijemost se slila u šaputanje na jastuku… svjetlost je suzama darovala kristalni sjaj… preobrazila ih u nisku bisera kojom se usidrih u oceanu snova… budi me riječima otrgnutim iz zagrljaja pijeska i pjene… šapatom razbija tihovanje i poziva u dolinu djetinjstva… u beskraj azurnog neba... na obale zelene rijeke… u zavjetrinu bijelih breza da osjetim ljubavnu igru vjetra i vječnosti…

Dijana Jelčić
- 08:18 - Komentari (18) - Isprintaj - #

petak, 24.04.2020.

Odaja tišine...







I snenih očiju zatvorim prozor, koji u žutom svetokrugu okana zacrta znamen crnog golgotskog križa." (Aloysius Bertrand: Gašpar nočnik / Gotička soba)






Svaki je kreativni čin lutanje putevima već od nekoga ucrtanim, a onda otvaranje zvjezdane staze ka sebi samome. Traženje odgovora na već davno postavljeno pitanje, kako ostvariti svoje nadahnuće a da ne povrijedimo izvor, kako odstupiti od poznate verzije, a da inspiracija ne dobije heretički prizvuk.

Uroniti u stoljetno djelo Gašpara noćnika, nosi u sebi uvijek nešto hereze prema izvoru, ali osjetiti snagu pišćeva izričaja i pretvoriri je u jezik svoje duše, ispisati već napisano zvjezdanim slovima svog unutarnjeg neba je hrabrost koja nas uvodi u dubine umijeća i uči poniznosti, vrednovanju djela iz kojeg crpimo kapljice nektara za svoju svjesnost.

Naša stvarnost je mirisava čaška puna mjesečeva srebra i zvjezdanog praha, šapće pisac u besanu noć. On snenim očima zatvara prozor koji u žutom svetokrugu okana zacrtava znamen crnog snoviđenja. Pričinja mu se da u tmini čuje noćnog bauka koji se šulja i hrani uljem iz njegove svjetiljke.

Sjećam se vremena oluje ruža.
Gotička soba tog vremena, odaja užasne, neželjene tišine se pretvarala u gubilište želja, stratište žudlji i zvukovi noći su bili uspavanka dadilje koja je pjevušeći zibala mrtvorođenu ljubav u koljevki srca. Osluškivala sam tminu noći i čula kucanje odbjegle ljubavi zatvorene među hladne zidove u podkrovlju svijesti.

Trenutačno živimo vrijeme korone i podrhtavanja tla. Zatvoreni u odaju tišine osluškujemo zvukove noći. Svaki titraj zemlje postaje bauk koji se hrani tminom i mojom bdijenjem. Srce mijenja ritam, zaboravlja poneki odkucaj. U misaonom režnju kovitlac neurona, u osjetilnom uragan osjećanja, u tijelu erupcija drhtaja.

A onda me u svitanju dočeka osmijeh. Zaustavlja se na laticama duše i otvora srcu put oslobođenja od noćnih mora. Miris prve jutarnje kave i njegov šapat... uroni u odaju ogleda i odjeka i osjeti smirujući zvuk tišine.

Leptirice izranjaju iz čahure sunčeva sjaja. Ljubav u svoj svojoj ljepoti me pita... gdje ti je duša?
Moja duša je tu u zlatnoj koljevci od snova i čeka da ju povedeš na ponoćni bal, da joj dozvoliš da uranja u zagrljaj tvog umijeća življenja.

Dijana Jelčić


- 09:00 - Komentari (22) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.04.2020.

Dan knjige...




U mirisu svitanja osjećam strogost umilne nježnosti,
tankoćutnost misaonog blaga.

U obredu mudrosti slika secesijske odaje,
tišina vremena,
dar vječnosti smrtnicima.

U raskoši osjećanja,
nazirem vedrinu svijeta,
nisku privida u tvojim očima.

Slijeva se ljepota u rijeku svete muzike.

Budi se dan knjige,
u njegovim njedrima gomila ljepote.

Izranjaju sjećanja, maštarije i prošlost,
jučerašnjica kao miris dolazećeg maja,
mjeseca poezije ruža.

Na Parnasu slavlje muza.

Bliske i daleke, tajanstvene kao rađanje zvijezda,
kao kozmogonija sa odmakom u vremenu
one tisućljećima bdiju nad nadahnućima,
slijevaju ih u riječi, ukorićavaju snove,
ne dozvoljavaju Letti potapanje davnih osjećanja.

Dan knjige, svetkovina uma,
neprocjenjivost blaga
skupljenog u titraje
čitajućih duša.

U zraku osjećam želje, čujem glasove iz davnina,
naslućujem otkrivanje tajni,
odgonetanje mudrosti.

Veselim se noći prepunoj poetske
ljepote.

Dijana Jelčić


- 08:08 - Komentari (18) - Isprintaj - #

srijeda, 22.04.2020.

Iz bljeska sutona...





Volim carpaccio sutone, obgrlio me val neizrecivih i neopisivih osjećanja… let ptica pretočen u sjaj nutarnje svjetlost zaokružuje polje snovitih iluzija…
slijevaju se prividi postojanih karijatida i pridržavaju svodovlje svijesti… oslijepljena ljepotom zaboravljam sve prohujale sumnjičavosti… brišem tragove daljine… uranjam u riječnik novih iskušenja… lutam zamišljenim rečenicama… pružam ruku i osjećam dodir tvoje… milinu kojom ispisujem siluetu nutarnjih uzbuđenja…

Ova nemirna blizina je otrgnuta iz prostranstava nebeskih stepa… donešena iz razvalina vremenskih obrisa… utkana u staze razgranate stvarnosti…
ova nježna bliskost je suza neisplakanih tuga, radosnih uzdaha i sretnih osmijeha… suza odbjela iz leleka sužnjevanja u okovima svsishodnog trajanja u pustinji osjećaja…
ova lakoća nastajanja je otrgnuće iz džungle velegrada i potonuće u laguni snovitih oceana…

Jesmo li svijesni slobode ptica koje slijedimo i širine proplanaka na kojima brojimo zvijezde?...

Osluškujem zov planinskih potoka i otpijam kapi svježine iz kaleža vječnosti… koračamo liticom osjećanja… osvajamo prostornost osjećaja… pohodimo svjedočanstva ljubavi zatomljena u šumi neprohodnoj za osrednjost čulnih izazova… lutamo obroncima modrih daljina svijesni apsurdnosti pokušaja da dohvatimo Mjesec... da s njega otrgnemo kamen u kojem se krije dah sretne budnosti… i začudnost svevremena…
iz bljeska carpaccio sutona odvajamo spokoj i mirni odlazimo misaonim stazama do hramova čije slike nosimo u sjećanjima… plešemo ponoćni tango na žrtveniku istine… a ljubav nas odnosi u nježne nemire… u bezriječje nastajuće ljepote...

Dijana Jelčić

- 18:18 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 21.04.2020.

Grad sunca...





Poezija pruža otpor svijetu gdje svaka druga vrsta otpora bezizgledna. Pjesma ne mora održati obećanje, dato u momentu slabosti ili straha, dato u obliku osude, vapaja tuge, izraza sreće, ali ona postoji i postaje svjedokom naših unutarnjih refleksija.

Sakrivena u svjesti poete, ona je njegova snaga, njegova volja, želja, ponekad neostvareni san.

Moj san o stvaranju grada sunca u ovom čudesnom univerzumu se jutros, čitajući vaše komentare, počeo ostvarivati. Odgovaram vam starom pjesmom.






Pod sunčanikom izgara dan.
Pepeljasta svjetlost razotkriva tajnu prolaznosti.
Nad humkom dana pjesma Hoefora
i siluete Eumenida.

Pod kupolom ljepote kaleidoskopska igra
misli i osjećanja, dana i noći, Sunca i mjesečine,
godišnjih doba,
žrtvonoša,
pravednika
i trenutaka.

U gradu sunca, u sjaju sedam prstenova,
na sceni teatara vremena gala predstava.

Premijera.
Reprize neće biti.

Nad nama nebo prepuno legendi,
sazviježđima ispisani mitovi,
utjelovljena božanstava.

U nama božja iskra,
bitak svjetlosti,
srž dobrote.

Vječnost zaziva radoznalost,
čežnju za otkrivanjem tajni,
vjerovanje u starenje duša
i njihove seobe.

Ljubav, svećenica sunca,
nerazotkrivena misterija,
nedodirljiva, neuništiva,
promjenjiva,
vjekuje u pričama, snovima,
u tugama i žudnjama.

Razotkriva se sjajem zjenica
u vidokružju, u drhtaju srca,
u sutonu i jutrenju,
kaplje s neba, izranja iz mora,
svjetluca u pjesku,
titra u zraku,
u nama.

Dijana Jelčić... zbirka Nestvarno stvarni...



- 08:08 - Komentari (22) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 20.04.2020.

Revolucija 21 stoljeća se događa u našim glavama...





MICHEL DE MONTAIGNE
Rođen: 28. veljače 1533. u Château de Montaigne, blizu Bordeauxa, Francuska
Umro: 13. rujna 1592. u Château de Montaigne

Montaigne je u jednom eseju, već davne 1565-te napisao:

"Mi smo svi sačinjeni od struna, i to sastavljenih tako bezoblično i raznoliko da svaki djelić u svakom trenutku igra svoju igru. A postoji ista velika razlika između nas i nas samih koliko između nas i drugih."

On je tom mišlju čovjeka postavio u središte svog razmišljanja, a rečenicom :
Slijedeći Protagorinu tvrdnju … čovjek je mjera svih stvari… on je napisao…

"Ja sam točka univerzuma, mene prožima svijet, pa i ja sam u sebi nosim cijeli svijet." I tako čovjeka postavio u središte univerzuma. Ta drevna misao se danas isprepliće u novoizrastajućoj znanosti.






Trenutačno se u nama i oko nas događa nešto do sada nepoznato. Pandemija i potres u Zagrebu... Javili se strahovi od tog nepoznatog. Promijenila se naša svakodnevica... Michelangelo je oslikavajući strop Sistinske kapele boga smjestio u polutku ljudskog mozga. Na početku ovog stoljeća neuroznanstvenici su najavili... revolucija ovog stoljeća će se događati u ljudskim glavama... sjetih se ovog davno napisanog teksta i već nekoliko puta objavljenog na blogu.hr.





Spoznaja da ljudski mozak nije linearno računalo, da su njegove funkcije umrežene i izložene neprestanim podražajima koji u njega stižu iz tijela i svijeta oko njega te činjenica da je upravo istinitost slike tog svijeta osobni produkt svakog pojedinog mozga i njegovog utjelovljenog uma, revolucioniraju naša neurološka znanja.

Mozak ne reproducira život, on ga, služeći se svojim replikatorima, sam kreira. Fantastičnost ove izjave leži u spoznaji da je stvarnost svijeta u kojem vjerujem da živim, samo iluzija, kreirana slika nastala integracijom rada mozga i njegovog misaonog "Ja", ali tako perfektno iskonstruirana da ja to dugo vremena nisam osjećala.

U spiralnoj dinamici svijesti, u poetici nutarnje vretenice, u beskraju mogućnosti koje nam mozak svojim neprekidnim radom nudi, leži i tajna onoga što mi nazivamo ljudskom naravi, karakterom, duhovnošću. U njegovom djelovanju su pohranjene naše osobnosti, naše želje, naša stvaralačka snaga, naši osjećaji i naša misao o svemu tome.

U glavi nastaje ljubav, mržnja, sjećanje, tu nastaju tuge i strahovi, pamćenje, spoznaja i doživljaj, kaže nova znanost o mozgu i potiče me na razumjevanje te izjave. Postavljam si pitanja da bih na njih pronašla odgovore.
Gdje je vjetar što mi mrsi kosu, vani ili u mojoj glavi? Šta mi to osjećamo kada milujemo dragu nam osobu, svoje dlanove ili je to pak njegova koža? Šta osjećamo kada nam se usne spoje?

Jedna zvijezda padom
dotaknu tišinu
Tvoje usne dio mene,
ruke u klupku neznanja
zapletoše stvarnost u
klupko snova.
Kao ljetna kiša
kapala su milovanja
tvoje usne
ozon sreće,
a nebom je klizila ponoć
šireći miris
navlažene svile.


Poezija izrasta iz titraja zlaćane zavojnice osjećaja koje neznamo i nemožemo opisati. Mozak pri tome radi, stvara nove sveze kojima pretvara krv u šampanjac u našim žilama, ali ja još uvijek ne znam osjećam li ja moje dotaknute usne ili tvoje?
Gdje se nalazi okus čokolade? U čokoladi samoj ili u mojoj glavi? Zašto ja ne volim čokoladu? Zbog njenog okusa ili zbog nekog novog sklopa nastalog okusom čokolade u mojoj glavi?

Noćas je vjetar
odsvirao requiem
ugasio zadnji lumin
na oltaru želja
i prosuo pepeo nedosanjanih snova.
Noćas sahranih boli
na groblju bezimenih
na horizintu kliknu zora
slaveći Fenixov let.


Stihom pričam o revoluciji u mojoj glavi izazvanoj riječima koje šampanjac u mojim venama pretvaraju u zamrzlu rijeku punu strahova. Što se događa u mojoj glavi kada sam tužna? Što je to što moje misli pretvara u poeziju vode? Zašto prestajem plakati kada mi njegov osmijeh dotakne obraz?

On osmjehom obrisa suze
s moga obraza
i reče mi
ja sam tu, ali
ja sam umoran
budi kraj mene,
budi tu,
dozvoli mi
da budem kraj tebe
da ne budem sam.


Zatvorih njegov šapat među dlanove, i podignuh ruke ka izlazećem suncu i vidjeh dva srca sjedinjena u ovom velikom svjetskom nemiru.

Čudesna revolucija se događa u našim glavama. Tu na vrhu svijeta u maglovitom oblaku snova nastaje naša svakodnevica.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Revolucija u glavi" str.29.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.




- 08:08 - Komentari (32) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.04.2020.

#OstaniDoma foto-izazov, 2. runda!






Na zidovima žive sjene,
nesigurni valcer prstiju
se slijeva u simfoniju,
rođenu danas
u lijepoj samoći.

Dijana Jelčić


- 18:00 - Komentari (16) - Isprintaj - #

Obećanje...






Obećah si... obećanje pretočih u zaborav… u nesjećanja…
željela sam izbrisati tragove pradavnih tuga…
ali srce pamti boli… zatvara ih u predklijetku snova… oslobađa u besanim noćima.

Vjerovala sam kako ih mogu zalediti, ali sunce otapa led…
ispijah pelin uspomena i smirivah grčeve nutrine… liječih se od zabluda… uranjah u osjećanje straha…

Obećah si odsutnost iz kruga ljubavi…
željela sam zaboraviti ljubav… a ona je kao bijela Luna slijetala u razvaline vremena, iskrila traćak nezaborava…
želju za rasprsnućem atoma i oslobađanjem energije promjena…

lucidni san me osvijestio… trgao iluzije… krhotine davnih slika slagao u mozaik trenutka…
tu u bitku prostorne vremenitosti pronađoh bitak sebstva… jezgru utkanu u tkivo samoosjetilnosti…
spoznah, nedostajah si u trenucima izgnanstva iz srži postojanja…
bila sam omotana velom sumnje i nigdje stvarna…

Prsnuće se dogodilo iznenada… bijela Luna se utjelovila u ljubav…
osjetih umiranje i rađanje zvijezda na nutarnjem nebu…

Zavoljeh besane noći našeg naglog ljeta, zavoljeh tvoj smijeh i tvoj glas i tvoje šaputanje... mješalo se s bijelom svjetlosti mjesečeva sjaja… sa šumovima mora i mirisom pjeska, zavoljeh te na onom željenom komadiću slobode, tamo gdje iznenada osjetih da smijem doista biti samo ja jer ti si bio samo ti…

Bilo je kao u snu...

Dijana Jelčić


- 08:08 - Komentari (25) - Isprintaj - #

subota, 18.04.2020.

Lux primus... ili fikcija uma...







„…Svesvjetlost imade svoj izvor u prvoj svjetlosti, lux prima ili prasvjetlosti. Sveukupno svjetlo imade dakle izvorište od jednog prvotnog, bezgranićnog svjetla koje Petrić nazivlje empirej, a to je jedan drugi svijet prvotniji od kojeg potjeće sve, sam je bestjelesan I od njega je sve tjelesno, svaka se množina rada od Jednoće, pa stoga sve proizlazi iz Jednog. A ta je jednoća prasvjetlo...“
Frane Petrić






U fikciji uma se ogleda privid praiskona.
Lux primus ubrizgan u moć trenutka.
Ljeska se veliko sunce u očima, igra sa trepavicama, pali pravatru u zjenicama i zlaćanim dlanovima grli dan.

Kako smo dospjeli u ovo blaženstvo?
Jesmo li pronašli zrno svemira iz kojeg je iznjedren plam vremena, energija, nedjeljivi djelić atoma, bitak vječnosti?
Jesmo li dotaknuli nedodirljivost zagonetke početka?

Pitanja u sebi kriju tajnu ljepote i presliku sreće. Odgovori su nevažni, nema ih.
Vratili smo se u zaton mladosti.

Osjećamo kovitlanje neurona u misaonom režnju. Šutimo. Nad nama lazur beskraja, ispred nas bonaca sunoćja. Mjesec nad Gradom se zrcali poezijom prasvjetla. Dašak noći donosi miris mora i žetve dnevnih ljepota. Iz bespreijekorne geometrije povečerja izranja tihana sjeta. Tajanstveni veo nas omata spuštajućim lazurom i odnosi u izmaštane svjetove. Na obzoru svijesti blješti vizija, privid odživljene budućnosti...

Već viđeno…

Rascvjetani perivoj snova i konture stvarnosti, ruke spletene u buket zagrljaja. U tvojim očima se ogleda svijet odživljenih istina. Zaustavljamo se na rubu beskraja, u obznani mjesečevih mjena. Osjećamo nezaustavljivost obnavljanja ljepote. Osjećanja bujaju, rastaću se plimom. More raste, dodiruje plahost čuvstvene zbilje. Probdjeli smo noć sjećajući se. Na horizontu se zlati svitanje. Sunčana zraka u tvom oku i romor jutrenja u srcu.

Prva brodica isplovljava iz luke.
Grad se budi.

Carpe diem... još jedan u nizu kotrljajuće ljepote.


Dijana Jelčić


- 08:18 - Komentari (24) - Isprintaj - #

petak, 17.04.2020.

Deus ludens...








U knjizi „Skriveni Bog“ Vladimir Paar i Ivan Golub pišu: „Ako je igra dakle djelatnost koja je neslužna i koja pruža zadovoljstvo, onda se za Božje djelo stvaranja svijeta može reći da nosi obilježja igre, a za Boga da se igra, da je igrač – Deus ludens.
“ Sve dalje što se dogodilo nakon iskonskog grijeha, kažu autori lucidno, „poremećaj je u igrivosti svijeta.






Ubi dušu gravitacije... nietzscheanskim imperativom naučih letjeti... barem u snovima...

Sanjam letenje, lebdim iznad sebe same, odvajam od stvarnosti.
Sjetih se misli Luciana De Crescenza

“Svi smo mi anđeli s jednim krilom. Možemo letjeti samo ako jedni druge zagrlimo.”


Neka bude zagrljaj bez početka i kraja.

To smo mi... ti i ja... on i ona... oni i mi... svi, naša nedjeljivost od kozma.

Kroz prizmu nutrine vidim prelamanje bijele svjetlosti u dugin spektar. Poezija ruža obznanjuje život. U laticama privida tragovi neznanja, koridori uzaludnog tumaranja oceanskim dubinama.
Utopija živi u svakoj školjki otvorenoj na žalu stvarnosti.
Biografija ljubavi ispisana u sedefu. Čudesna vizija njenog izrona iz ničega u ovo ovdje i ovo sada.
U kozmos uma.

Osmišljavam nutarnju kozmogoniju. Spoznajem, podsvjest nije đavolje čudovište nego lumin istine. Oslobađam zatomljene osjećaje. Ne dozvoljavam mislima da zalede sjećanja.
Doživljavam sukob svjetova, rat zvijezda na nutarnjem nebu. Ideje se gase i pale... prividi se pretaču u životnost...

Ćutim svježinu novog svitanja... na horizontu svjesti Sunce... osjećam slijevanje misli u osjetilnost tijela...

Ti i ja u spiralnoj dinamici univerzuma... u vrtlogu prostor- vremena... u poetici zbilje...
lagani smo, zagrljeni letimo, vidimo sebe pod sobom, to se Bog kroz nas igra s nama.

U ovim trenucima nametnute nam samoće i nekretanja, igrajući se letenja, utjelovljujemo poeziju uspomena.

Dijana Jelčić


- 08:08 - Komentari (26) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.04.2020.

Pojavnosti percepcije...








Danima zatvorena u prostoru stvarah svjesno misaone slike. Upitah se.
Robujem li viziji ljepote nedoživljavajući njen stvarni oblik?...
poželjeh saznati istinu… odvojit privid od stvarnosti… oćutit titraje ovozemaljske egzistencije…
dotaknut sve njene pojavnosti…
osjetih kako u srži svega postojećeg, u najtankoćutnijem djeliću bitka bdije tajnovita,
jedinstvena, vječna i sveprožimajuća energija…

To je prauzrok djelovanja i nedjelovanja… vidljivog i nevidljivoga… uporište i potpora…
savršeno, neopisivo i neizrecivo, inteligentna i kreativna snaga…
beskrajni ocean kosmičke svijesti… Božanska Svijest…

Promatrala sam obsjenu zaokruženu u prohodnost vremena…
je li to varka iznjedrena iz duše svemira?...
nepostojeći oblik koji se ogleda u dubini mog pogleda…
prevara svjesnosti… prevara osjetilnosi i osjećajnosti… iluzornost vjerovanja u nešto nepostojeće…

iznenada osjetih dodir… oćutih miris blizine… titrajuća slika se pretakala u zbilju… dogodila se ljubav…
ti i ja u vrtlogu vremena… zagrljaj naših ekliptika u bitku trenutka… Esherov slap utkan u stvarnost…
zdanje zablude sliveno u mogućnost ćujnosti… žuborila je istina…
koračali smo vizijom do vrha spoznaje… omamljeni mahnitanjem svijesti osvajali smo prostornost iluzije…
gubila se u ne postojanosti nemogućega… vrištao je vodopad želja… u svakoj kapi se zrcalila želja… i nadnaravna snaga ljubavnog htijenja…
nestajanje u Fraserovoj spirali… koncentrične kružnice su nas odnosile u beskonačnost sna…
u blizinu nedohvatnih daljina… u lakoću postojanja u nas vizionara ljepote…
pogled se širio u nedogled… širina horizonta nas je opijala svjetlom spoznaje…
vidjeli smo isprepletene životne linije… vidjeli smo tišinu… zaokruženost trajanja… besmrtnost ljepote…

Ne, nije bila optička varka… bila ljubav…

Dijana Jelčić


- 08:18 - Komentari (26) - Isprintaj - #

srijeda, 15.04.2020.

Kozmogonija besmisla...






Dotaknula me sjeta… uvukla se u pore… zaokružila se kao kolobar oko misli… nedozvoljava im pretakanje u osjećaj… entropija trenutačnog stanja… gomilanje pitanja bez naslućujućih odgovora… opsada misaonog ludila… bez okusa, mirisa, boja i zvuka… muk mučne neprilagodljivosti promjeni vidokruga… tišina misterije bez odluke i zaključka… pokušavam je prenijeti u bol… svjedočanstvo osjetilnosti…

Promatram bjelinu monitora… na zaslonu se crnim zavijutcima gomilaju nesuvisla promišljanja… svijesna nemoći tražim puteve ka vratima događanja… ka znakovima ovozemaljskih zbivanja… ka uzrocima potonuća beskrajne panorame trajanja… izrastanju jezera iz oceanske dubine… nestajanje tla pod nogama… gušenje u navrlim kapima teške vode… gubljenje razine ideala u korist svrsishodnosti…

Kako se osloboditi ne napuštajući zemaljsku realnost… ispisati poeziju suza ne bježeći u nedohvatne nebeske visine… izroniti iz mrtvog mora bez dozivanja anđela… razotkriti svoju dušu bez opasnosti da se izričaj slije u lirske žalopojke sebi samoj… kako stvoriti slap rečenica koje ne dotiču ljubav, ne okrivljuju je, ne ranjavaju je… ne dozvoljavaju joj da se utopi u monotoniji brižne svakodnevice…

Ljubav bdije nad vremenom… ne odustajem od pitanja… istina se krije u potonulim pejsažima ljudskog vjerovanja… depresija se zrcali na njihovim licima… našla sam se u žrvnju tlapnje koja obeshrabruje i najhrabrije vizionare sreće…

Je li moguće u ovom vremenu napisati pjesmu utjehe onima koji strahuju… je li moguće iscrtati poetski putokaz onima koji tumaraju stazama mračnih slutnji… je li moguće biti tješitelj ucviljenih prijatelja bez mogućnosti da mjenjamo svijet…

Kako objasniti snagu odluke koja izranja iz bolinih iskustava… na koji način osmisliti besmisao misaonih sučeljavanja sa samim sobom… ukazati na nepotrebnost neostvarivih želja… ublažiti okrutnost lihvara na čijim prstima bdije miris brojanja ukradenih kovanica…
Ima li smisla u trojstvu zemljina nagnuća, ekliptike sunca i besmisla tihog umiranja pokušati pisati novu utopiju?

Dijana Jelčić
- 08:08 - Komentari (24) - Isprintaj - #

utorak, 14.04.2020.

Za sreću...







Kada bi vrata percepcije bila otvorena, pojavilo bi se pred čovjekom sve što jest: beskonačnost. Jer sam je čovjek sebe toliko zatvorio da sve stvari vidi samo kroz uske pukotine špilje... Platonova misao me poziva na učenje svijesnog snivanja…
svjesnost sna u snu…





Zvuk telefona razbija tišinu... glas prijatelja ubija sumnju... kako ste preživjeli tutanj zemlje... kako samoizolaciju...

U razvalini vremena prijateljstvo kao melem protiv strahova… veseli glas prolazi kroz pustopoljine osjećanja… razgovor usrećuje... prostor izrasta u dohvatljivost sanjajućih obala…
osluškujem zvuke rifova… kao da strune nebeske gitare uranjaju u poeziju drevnih oceana… put snovitosti završava pod sjevernim nebom…
Plejade plešu gluho kolo dobrodošlice…
san se nastavlja… srce titra ritmom budnosti… čujem njegove otkucaje… to netko kuca na dverima sna… vizija sreće utkana u sjaj jantara… u stazu ka izvorištu zlaćane svjetlosti…

Slijedimo ples zvijezda ka suncostaju… ka svitanju prvog ljetnog dana… pomak u vremenu… most na kojem se susreću san i zbilja…raskoš buđenja oplemenjuje horizont… kapi rose posvećuju cvijetove… blješti život tako jednostavan i lijep…

Stajali smo u središtu kamenog grada… dogorijevale su Ivanjske vatre… darovao si mi užganu strijelicu... zajedno je odstrijelismo ka izlazećem suncu… za ostvarenje želje, za sreću i ljubav…

Danas osjećam istinitost prastare keltske legende… tog jutra smo dotaknuli sunce…

U krletci zastrašujuće zbilje dozvolih podsvjesti ples na obali oceana sna i lakoću postojanja u lucidnim snovima…

Dijana Jelčić


- 09:09 - Komentari (28) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.04.2020.

Zasanjane pasije...







Netko je donio maslinovu granu, buket jorgovana
i miris proljeća u sobu.
Otopili se snjegovi, vrijeme i sjećanja.
Potop uspomena i umiranje školjki.

Umiru neostvarene želje, znamenja na putu nepoznatog.
Između početka i beskraja i tuge postaju sjenke življenog života.
Uklesane u stijenke srca, prelivene patinom sjete
odaju povijest ljubavi.

Jesam li naučila podnositi patnju osjećajući težinu muka Isusovih?
Mogu li podnositi muku kao On koji ju je podnosio iz ljubavi..

U glavi šum leptira, u srcu titraji uskrsnuća,
zasanjane pasije.

Dijana Jelčić
- 06:16 - Komentari (30) - Isprintaj - #

nedjelja, 12.04.2020.

Sretan vam Uskrs dragi prijtelji...






Ispisah elegiju bez kraja.
Započetu katarzu
pretakah u pehar pročišćenja.

Počeh snivati novi san,
san o snazi trenutka,
o suzi na licu vremena,
o znoju srca.

Slušam u tišinu utkan pjev ptica.

Uz oganj bdijenja,
muk do hvalospjeva usksnoj svijeći.,
do praznog groba, do svjetla Kristovog.

Bijela svjetlost obgrlila grad,
zvuk orgulja objavljuje kraj trodnevlja tišine.

Iza obzora magličasti sjaj,
u bljesku ljepote, u igri svjetlosti i vjetra
Volto santo,

.




Rascvjetalo se jutro. U razgranatoj ljepoti iskre alfa i omega znakovlje početka i kraja vremena.
Sanjam li ovo sveto svanuće, ili osjećam ushit zbilje?
Budnost umnaža san u miris proljeća i svilotisak uskrsnuća.

Oglašuju se crkvena zvona. Rađa se mladi dan, dan ritma srca i radosti.
Danas ću napisati kraj elegije i sakriti je u rijeci zaborava.

Uz raskoš Fabergeovih uskrsnih pisanica i uspomene na uskrsnuće ljubavi želim vam
Sretan vam Uskrs dragi prijatelji!


Dijana Jelčić


- 08:28 - Komentari (14) - Isprintaj - #

subota, 11.04.2020.

Preduskrsno bdijenje...





Buđenjem se, poslije jastuka na kojem je ostao san, susrećemo s dnevnim vijestima.

Pandemija u svijetu, corona virus, milioni zaraženih, na tisuće umrih, samoizolacija, potres u Zagrebu.

Već uz prvu jutarnju kavu budimo usnule osjećaje, stvaramo svoju priču o životu.

"Uvijek sam slutio da postoji nešto više od obične egzistencije. Pokušavao sam živjeti revolte i apsurde, želio sam osjetiti razliku između znanja i neznanja. Metafizička zloćestoća conditio humana je skrivena u našem genetskom kodu. Poriv za uništenjem vrijednosti nam je urođen, kao da smo osuđeni na zlodjela već samom spoznajom naše neminovne smrti."

"A danas znamo da je smrt tako nešto obično" upadam mu u rečenicu da prekinem diskusiju o ljudskoj zloči kojom nas bombardiraju mediji i sudbini koja nas prati i koju ne poznajemo.

"Mrzim smrtnu kaznu jer je ona zrcaljenje čovjeka u cjelini" kazuje dalje Camusove misli, neodustajući od teme.

"Smrt je konačna i nosi u sebi nešto neizgovoreno, ostaje nedorečena.." šapućem prisjećajući se donedavnih strahova i u istom dahu pokušavam osmisliti emociju,
"Čovjeka su uvjerili da sve što je prolazno nema značenja. Pobijmo to i skladajmo himne ljudskoj emocionalnosti, uvjerimo ga da u apsurdima leži poruka iz koje će spoznati da borba protiv smrti, borba protiv ljudske destruktivnosti osmišljava avanturu života i rađa ljubav."

"Spoznaja te dimenzije svijesti je i odluka o smislu života. Sve drugo pa i ovaj mali svijet za sada za sve nas ima samo tri dimenzije, a spoznaja duša sa svojih devet ili možda dvanaest dimenzija dolazi tek kasnije" njegove riječi potvrdiše moju skrivenu misao.







Grad tihuje tišinom ukazanja.
U katakombama podzemlja, u nietzscheanskom ništavilu, odbjegle od svjetlosti, titraju vizije tmine.

Na obzoru iskri tajna, objava uskrsnuća ljubavi. Kada ponoć odbroji vrijeme tišine rodit će se veliko svijetlo,
istina će zaslijepti oči nevjernika, oči trgovaca na sajmu taštine, oči farizeja skrivene iza velova hipokrizije i mrmljajuće molitve.

Istina je strpljiva u čekanju, blaga u pokazivanju.

Vidjeh umiranje i uskrsnuće ljubavi. Otvorih dušu, razasuh život na dlan vremena,
a Sunce se zrcali u tvojim očima.

U osvitu mladog dana iza horizonta Volto Santo,
začuh šapat,
oprosti sebi, a onda jednostavno opraštaj.

Postidjeh se, srce je zaigralo zaboravljenim ritmom. Bol je buknula plamenom želje,
razbuktala se do usijanja, do eksplozije svijesti i nestala.

Oprost je stigao kasnije, kao inicijacija.

Shvatih, istina je nepojmljiva pojavnost ljubavi,
anđeosko biće iscrtano svjetlošću, mreža iskukičana nitima misli i osjećanja,
a ljubav ne poznaje sumnjićavost, neiskrenost, lažnost i prevare.

Ljubav je kap rose na zrncu pjeska u pustinji podvala,
anđeosko prabiće u srcu svemira, bijela golubica na obzoru svijesti,
svanuće ljepote, uskrsnuće istine.


Dijana Jelčić


- 09:09 - Komentari (30) - Isprintaj - #

petak, 10.04.2020.

Put pokore...






Gorda šifra poniznosti utkana u tkivo ljudskosti,
u vjerovanje u čovjeka.
Sviće jutro boje mramora, osjećam dušu kamena.

Stajali smo često na litici ponora, palili vatre na obroncima umiranja,
izranjali iz pepela, rađali se na povjesnim zgarištima
i nosili stijeg pobjede nad jahačima apokalipse.

Iz disonanci nerazumjevanja izranja suglasje rodoslovlja,
svi smo mi od istog tkiva satkani,
isti vjetrovi su odpuhivali naše tuge,
u istim uraganima smo šaputali
homo homini homo,
u patnjama zaboravljali Hobesovog vuka,
on je zavijao u osami, na padinama samotnih visova,
u razvalinama izdaje, nestajao u muku tišine,
u rijeci zaborava.

Tajnoviti su i različiti putevi istine, staze ka svijetu budnosti i snovitosti,
usponi i padovi na zaobilaznim drumovima,
mi pustolovi na cestama koje nikamo ne vode,
buntovnici na barikadama trenutka,
mi pobjednici sotonskih zavjera,
mi izronjeni iz ambisa vječnosti.

Pretočeni u bitak prolaznosti, svjesni svoje konačnosti
živimo vječnost u iluzijama, u krugovima beskraja,
u samoći trenutane zbilje, u noćima kao što je bila ova.

U komadiću šutnje oćutih moć puta pokore,
kovitlanje sjećanja, prelamnje slika Isenheimskog oltra,
krugova utkanih u muku, u žrtvu čovjeka za čovjeka.
Osjetih sklad patnje, boli, vjerovanja i ljubavi.

Ovo je bila noć krugova i tišine, noć budnosti i sjećanja
pretočenih u praskozorje i zaborav Judinog poljupca…

Dijana Jelčić

- 09:09 - Komentari (26) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.04.2020.

Padale su zvijezde...






U titraju vječnosti kovitlac sjećanja. U cenakulu oproštaj, posljednja večera pred trodnevlje tišine. Bila je to noć neizrecivih osjećanja. U bezriječju naslućenih istina začudnost tajnovitih puteva ka hramu ljubavi.
Jedna zvjezda padom dotaknu tišinu. .
Rastopljeni satovi i mlađani pastuh polegnut u pustinji iz koje se uzdigao prvi čovjek. Prostor se zaoblio. Istina stoji iza oblika i privid postaje simbol vječnosti, objavljuje je i predpostavlja. Iako izgleda kao iluzija, osjećam, ocrtava u sebi skrivene istine.

U koljevci vremena se rodila ljubav..
Hoće li glasanje pjetlova ubiti ljubav?...
Vidjeh sjenu izdajice… šuljala se koridorom mraka… vidjeh Judin poljubac... strahotu izdaje...
U molitvama ozrcaljeno lice večernjice i jutarnjice… obraz i obrazina tankoćutnih osjećanja…
Na žrtveniku bezumlja umire čovjek za čovjeka... osjetih vjerovanje u istinitost kozmogonije... Venera i Danica… sutonska i jutarnja zvijezda... putanja ljubavi... trenuci pretakanja jedne u drugu… nedjeljivost od istine… ljubav, vjera, nada… i tišina…

Utihnula su zvona… Tišina para uši…

Na žrtveniku noći u Gestemanskom vrtu je izgarala želja… shvatih, put pokore je neizbježan put ka uskrsnuću istine… vidjeh slike otrgnute iz prastarih zapisa… iz sjećanja čuvara svetog groba… iz svjedočanstva neuništivosti ljubavi…

U tišini uvale djetinjstva sjaj ljubičastih svitanja.
Zbilja, proizašla iz maglovitog oblaka sna, je najvrijedniji dar koji rođenjem dobih u nasljeđe.
Uistinu se može i budan sanjati, san nije pokrivač od noćne tame već koprena od jutarnjih mirisa. Sjedinjujem se s mirisima.
Postajem lepršavi veo. Oslobađam se dvojnosti.
San i zbilja se spajaju u trenutak. Granice se gube.
Skučeni horizonti znanja, moji mali svijetovi, se šire i postaju osjećaj.
Biti dobija drugo značenje.

To je bila noć budnosti i sjećanja. muk ucrtan na koordinatama srca…
do krotkog svitanja svijesti, do uskrsnuća ljubavi...

Te noći su padale zvijezde.

Dijana Jelčić

slike u kolažu... Van Gogh i Salvador Dalí


- 09:09 - Komentari (16) - Isprintaj - #

srijeda, 08.04.2020.

Ples bijelih oblaka...






Otuđenje, izgubljenosti u vrtlogu vremena. Nemoć, proces nečemu nevažnom, nečemu čega nije ni bilo. Nemogućnosti obrane, vrijeme muka i grijeha i na koncu osuda kao spas. Pomirenje sa sudbinom, a u jednom procesu se ogleda bezbroj procesa. U jednoj sudbini se zrcali mnogo sudbina. Vizije i proročanstva koja predviđaju budućnost čovječanstva, nedorečenost, radnja bez raspleta, nagost čovjeka pred nevidljivom porotom, nagost duše bez utočišta. Oshov put bijelih oblaka, staza na kojoj susrećemo sami sebe, ubožnica u kojoj učimo misliti sebe u sebi i misleći sebe osjećamo druge.

U kafkijanskom kavezu umire jedno sjećanje, nestaje uspomena kao stranica otrgnuta
iz albuma slika.
Bol tihuje u zaliscima srca, rana zacjeljuje, ostaje ožiljak i koprena korote
iza koje se krije tuga i konture svjesnosti, kostur istine,
a sreća je u neponovljivosti trenutaka, ni sretnih, ni tužnih.

U plesu bijelih oblaka nova slika, novi zvuk, novi miris.

Mijenjam prošlost. Darujem joj svježinu trenutka prisjećanja. Odbacujem sve ružno, okrutno, brutalno. Zaokružujem nedoživljeno i nedorečeno, opraštam sebi neznanje, neukost i boli koje sam svjesno ili nesvjesno nekome drugom nanijela… opraštam svima koji su me svjesno ili nesvjesno ranjavali, kažnjavali, vrijeđali… oprost je eliksir, kamen mudrosti, božansko svojstvo, philosophia perrennis, metafizika iz koje, u bitku svijeta, života i ljudskog uma, izranja božanska stvarnost…

Pitam se tko sam? Odgovor tražim u psihologiji perenijalne filozofije, krećem iz žarišta, iz one točke u kojoj se susreću metafizika uma i fizika tijela, iz čina logične i etične misli. Osjećam istovremenost iskonskog i univerzalnog…

Otvaram vrata kafkijanske krletke, završavam proces nečemu nedorečenom, nečemu čega nije ni bilo. Koračam stazom ka zamku i pronalazim sebe u sebi… sebe žigosanu, sebe sa stigmama sudbine, sebe necijenjenu i cijenjenu, sebe nevoljenu i voljenu, sebe cjelovitu.
Sebe u kolajni koja me veže s tobom, u milostivoj sudbinskoj igri, u svitanjima koja zrcale sutone i sutonima koja objavljuju nova praskozorja.

Dijana Jelčić... „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2007.

- 09:09 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 07.04.2020.

Plavetnilo svitanja...




Srce neumoljivo otkucava trenutke.
Iz načela vremena izranjaju znatiželja i čuđenje,
a sjećanja premošćuju razvaline.

U prostoru razuma se gomilaju okusi, mirisi i glasovi,
u uspomeni dozivam naša mahnitanja neotrovana
ovom prolaznom nemoći.

Teško je osjećanje osjećaja pretočiti u smisao kojem tek naslućujemo obličje… imaginacija ljepote je neprevodiva i neopisiva… to je istina u koju moramo vjerovati… kao što vjerujemo u pretvaranje vode u vino…
Mistika te ljepote ima različita značenja… u naklonu neba iscrtavam geometriju trenutka… uranjam u hyperkubus i živim nedohvativost mnogodimenzionalnosti… u tom svijetu ništa nije dokazljivo a sve je moguće… ćutim raspuknuće elektrona… oslobađanje energije… lebdim nepredvidivom putanjom nutrine atoma… i prisjećam se...

Dočekivali smo zore na trgu cvijeća,
miris svježeg kruha još uvijek obnavlja molitvu
i prohujala proljeća. Svilotisak svitanja oplemenjuje trenutak.




Psalmom ljubavi zazivam spokoj...


Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.
Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.

A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
– to troje –
ali najveća je među njima ljubav.



Na zaslonu metafizičkog neba titra snovid dolazeće ljepote.

Nebo mi se smiješi plavetnilom svitanja.

Dijana Jelčić

fotka svitanja na otoku... Jasna Marcelić



- 09:09 - Komentari (32) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.04.2020.

Nedohvatnost...




Bio je san, mali predah, kratka smrt,
odmor za umorno srce,
anđeo vatre i utroba velike ribe,
a onda budnost.

Bojala sam se, pričinjalo mi se,
sama sebi kradem sreću.

Šapnuh, opusti se, zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše.
Snovi su tek odrazi dugih sjena,
bezimena osjećanja otrgnuta iz podsvjesti, opijum za nesretne.

Tko sam ja u snu?
Silueta bez vida, gluha kontura nutrine ?
Tko si ti u snu?
Nestvarna vizija slijepog oka,
bezmirisan obris, praznina iza okna tišine,
nedohvatan s one strane suhozida.

Vani je zavijao vjetar, orkan juga kovitlao nebo.
Iza otoka vidjeh porod sunca. Osjetih disanje srca.
Nedohvatnost je obmana samoće,
budnost je pozlatila svijet,
vidjeh vrijeme i tebe izvan vremena.

Bio je to dobar dan, dan ritma srca.
Donio je miris ambre,
tebe dolutalog iz utrobe velike ribe,
tebe kao sjećanje i zbilju,
kao ikonu iscrtanu u mom irisu.

Dijana Jelčić


- 09:09 - Komentari (15) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.04.2020.

Odakle dolazi ljepota...




Pogled se širio… razlijevao se lazur… pretakao u puninu doživljaja… u pitanje... odakle dolazi ljepota...
tiho i elegantno, kao crna pantera spušta se noć... teške od zvijezda vise ruke neba nad prozorom... budi se tišina… sjetih se davno napisane zbirke i minijatura ispisanih kao anatomija tuge...





San je bio prepun urlika… vrištale su sjene u paklenom kotlu gorućeg sunca… pružala sam ruke u oganj… željela spriječiti spaljivanje ružnih uspomena… zadržati ih kao spomen vremenu u kojem osjetih svoju ranjivost… podsvjest je nemilosrdna… guta sjećanja… oćutih sukob sjećanja i zaborava… rat svjetova na bojišnici Jungove teorije… sanjala sam san u snu… arhetip… kolektivna nemoć je bjesnila u neprostoru tog začudnog pomaka vremena… iz vatre su izranjale slike… izdizale se u bezprostornost tmine i nestajale…

ipak ostale su sjećanjima, tim mostovima pod kojima se budim...

Noćas je vjetar
odsvirao requiem,
ugasio zadnji lumin
na oltaru želja...

Velika srebrna lopta
u mreži čuvarice snova
zapali krijesnice,
razbi tamu zaborava.

Misli su preglasne
za tišinu koju želim,
na ognjištu uspomena
dogorjeva zadnji panj.

Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu
na srebrnom sagu mjesečine
zaplesasmo naš prvi tango.
Tvoje usne dio mene
ruke u klupu neznanja
zapletoše stvarnost u vir snova...

Na terasu preko usnulog cijeća
u svom ljubičastom ogrtaču
se uspinje zora,
zatvara snove u sunčanu kutiju
prosipa svježinu na umor naših zagrljaja.


Dijana Jelčić- Starčević… “Odakle dolazi ljepota” Zagreb, 1987.

- 09:09 - Komentari (32) - Isprintaj - #

subota, 04.04.2020.

Pozdrav suncu...






Dobro ti jutro Sunce… u tvom sjaju iščitavam liniju srca…
i titraje pobjede nad tminom i tužnim kišama koje rušiše znamenje proljeća…
Kakva je sudbina zapisana u ovom jutrenju?
Hoće li mladi dan izdržati navalu plavetnila, nebeskog?
Hvala ti Helione, otisak tvog darka je pripitomio misli,
zarobio ih nitima sreće, pretočio u osjećanje smiraja.

Slavlje četvrtog dana u četvrtom mjesecu,
četvrta dimenzija se obznanjuje u vremenu samovanja,
a bijelo sunce izranja iz lazure noći
na žalu maštanja se otvaraju bisernice.
Volim trenutke slijevanja tišine noći u zvuk zornice,
tu kratku neodlučnost vremena,
nesigurnost još usnulih školjki,
vitešku hrabrost umiranja
za rađanje boginje ljubavi.

Sjedinjuje li se ritam srca sa bilom vremena?
Je li to premosnica između iluzije i života?
Živim izmišljaj, osmišljavam iluziju.



Praiskonsku igru... iza nas izvor rijeke, smaragdna istina prohujalih desetljeća... Ponekad se uzdižemo u nadosobne dimenzije... snagom nadzemaljskog vjerovanja ostvarujemo moć ovozemaljskog bivstvovanja...
Ti i ja u vjetru koji pomiče zavjese tajni i odnosi nas u ekliptiku sunčane prostornosti...

Otkrivaš mi snagu biblijskih znanosti… slijevaš ih u rečenice kojima uokviruješ ljepotu ovoga sada… ćutim te kao istinu kojom dokazuješ naša trajanja u slijedu eonskih misterija… u zakonitostima svemira… u matematičkoj etici … u titrajima zlaćene spirale, u dokazu istosti nas i univerzuma… naše sudjelovanje u praiskonskoj igri… zasanjanoj na početku priče… u igrivosti svijeta... u božanskoj slobodi.

U mirisu lijepih uspomena susrećem prijatelje, oslobođam se sumnji.
Iz amfore vječnosti ispijamo božansko piće.
Izgovaram molitvu božanstvima, osjećam invokaciju svetosti,
ljepotu dana u kojem se budim.
Srce slobodno diše.
Ti si tu.

Dijana Jelčić
- 09:09 - Komentari (17) - Isprintaj - #

petak, 03.04.2020.

Vizualiziranje uspomena...




Nad planetom nečujno zavija nevidljiva neman. Nad gradom jecaj napuke zemlje. U gradu krhotine užasa. U samoizolaciji se roje misi, gnjezdi se nešto novo u čahuri spoznaje.
Ova noć odnosi trenutke, pretače ih iz noćas u korito prošlosti i prepušta sjećanjima. Neka tajanstvena tišina se nadvila nad noćnu tminu.

Osluškujem suglasje vremena na stazama bespuća dok u čahuri spoznaje noćna leptirica prede svilenkastu nit kojom će premostiti još jednu prazninu svijesti. Bezglasna muzika vječnosti uranja u tišinu dolazećeg trenutka. Probija opnu sumnje, guši strah, otvara vrata vjerovanju.
Na horizontu svitanja odzvanja sonata od uspomena.




Suncostaj 1986- te...

Sve se događalo izvan mene… život i san… tragala sam za izvorištem ljepote… godine su se slagale u nisku crnih bisera… bez pomaka, bez želja, bez strasti…
budio me Mjesec… bila sam mjesečarka u polusvijetu sakrivenom ispod mostova… i klošari su se smijali… nestajali u koridorima trbuha grada…
Noći su se slijevale u traganje plavim daljinama… a spekatar duginih boja se događao izvan lazurne tmine… nisam živjela… životarila sam na obroncima jave… i užasne tišine...
U vatri izgubljenoj u mladalačkim lutanjima je ostalo sjećanje… pjesme ispisane suzama su svjedoci vremena kojeg nije bilo… kotrljalo se vrijeme… sedamdeste godine odživjeh u zemlji runolista… osamdesete dočekah na obroncima tuge… u proljećima bez obećanja da će ljeto donijeti nove plodove… u suncostaju 1986 se spustih u katakombe gornjeg grada… jutro poezije je tinjalo snom, a nadolazeće ljeto pozivalo u budnost…
Bio si čuvar vremena… susrela sam te u uvali uspomena… stražario si nad kulama koje si gradio za mene bjegunicu iz svijeta sjena… padale su zvijezde… nasmiješio si se… i zaustavio moj korak na rubu bezdana… nasmiješila sam se… šaptao si psalm ljubavi… nebo se zapalilo vjerovanjem… pali anđeli su pjevušili poeziju suza… baršunastom zavjesom su zaiskrile oči neba… okna duše svemira… zaustavih se na žalu trenutka… i … zakoračih u vrijeme… osjetih rasprsnuće boli, prasak istine… i kraj nepostojanja…


U krošnji uvjerenja se hukom oglašava čuvarica drevne mudrosti i najavljuje buđenje novih istina.

Dijana Jelčić

- 09:09 - Komentari (38) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.04.2020.

Zgusnuti u Alefu...




Vidjeh Alef, sa svih strana, videh u Alefu Zemlju, i u Zemlji opet Alef i u Alefu Zemlju...
Horhe Luis Borhes




Zgusnuti u Alefu...

Vrijeme, zanesenjak nečujnih koraka,
medikus ranama, osobenjak, zamornik i odmornik srcu.
Nevidljivo znamenje beskraja, promjenjivost ubrizgana u tišinu,
vidljiva na licima i obličju krajolika, u dozrijevanju tjelesnosti,
u igri sa nemirima.
Razlijeva, zaobljava, uramljuje, razara i stvara kukiča tkanicu vječnosti.
U tvojim očima vidim san bez znakovlja prolaznosti,
na usnama ćutim geometriju nektara,
na koži arhitekturu zagrljaja,
njenu nerazrušivost,
misteriju krhkih bedema.

Panta rei,
vjerujem u tu istinu, sretna sam u toj neizvjesnosti,
raduje me iznenađujuća stvarnost,
veselim se svitanju i novonastaloj istosti ljepote,
bez imaginarne nule u Fibonaccijevom slijedu,
ti i ja u metafori snovitog beskraja,
u nestajućoj i nastajućoj zbilji,
zgusnuti u Alefu,
umanjeni do mikrokozmičkih fikcija,
uvečani do ovozemaljskog obličja,
do nemjerljivosti mjere našeg vremena.

Dijana Jelčić
- 09:09 - Komentari (16) - Isprintaj - #

srijeda, 01.04.2020.

Vjerujem...





Probranica…

Stručak vjetra u Dijaninom gaju,
zlatna grana u svetoj šumi,
pobjeda duše drveta,
četvrta probranica objavljuje
početak zlatnog doba.

Između onda i sada se
razbuktalo nebo,
u dušama prohujale
mnoge metafizičke oluje.
Izazovom irisa
izranjaju tisuće vizije,
bez prostora i vremena
se slijevaju u snovite obzore.

U vlatima trave je zadrhtalo vrijeme,
iz prizme razlomljenih osjećanja
izranjaš ti,
posljednji u slijedu privida
prvi u zrcalu zbilje.

Tvoje oči, oltar snovida,
od sjaja tvog pogleda,
zastidio se Mjesec,
sakrio lice u ovitak lazure,
zvjezda je padom dotakla tišinu,
rodila se ljubav.

Dijana Jelčić






Život u vremenu korone, vrijeme dočitavanja antologije gnoze i razmišljanja o svjetskoj revoluciji duše u gnozi vremena. Postajem gnostičar, vjerujem u djetešce rođeno u štalici. Tražim ga u sebi, vraćam se u kolijevku gdje je smjeh i plač bio slobodan i sretan.
Prepoznajem Dianu u vjetru početka, Apollona, njenog brata blizanca u vječnom svjetlu života i tražim Baccusa u snovima. Prolazim kroz Jonsku i Eleatsku školu života, i tako suprotnosti u sebi kristaliziram u promjenu istinskog doživljaja. Mijena sama, energija koju mislima pretvaram u osjećaj, postaje stvarnost.

Želim se spustiti u pakao da bih zaista osjetila vatru, stvarnog života. Možda se stvarno potrebno vratiti u vrijeme mistike i kažnjavanja tijela pa tamo osjetiti moć dodira.

Naučila sam, događanje nije materija, događanje je život, moje postojanje u estetskoj gnozi vremena. Ujedinjujem u sebi mitove. Pozivam bogove blizance Sola i Lunu i slavim alkemijsko vjenčanje Helija i Selene, alegorije ljudskih inteligencija.

Osjetiti boga u sebi isključuje njegovo transcendentno postojanje u vjerovanju u njega i tako, izgubivši svoje mistično značenje, On za mene postaje moj trenutak spoznaje i prelazi u mogućnost istinskog odabira.

Gdje mogu bivstvovati ako ne u ovom svijetu?

Vjerovanje u ljubav je moja religija.

Postajem moderni Ikarus, savladavam moć gravitacije, učim letjeti vremenom i vraćam se na početak, u pustinju iz koje se uzdigao prvi čovjek i krenuo u život. Još jednom odživljavam samoću, ali ovaj puta ne kao bijeg iz svijeta, nego kao svjesno sudjelovanje u njemu, u svim njegovim mjenama.

Dijana Jelčić

srednja fotografija u kolažu... Ivica Kis
- 09:09 - Komentari (30) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>