Put pokore...
Gorda šifra poniznosti utkana u tkivo ljudskosti,
u vjerovanje u čovjeka.
Sviće jutro boje mramora, osjećam dušu kamena.
Stajali smo često na litici ponora, palili vatre na obroncima umiranja,
izranjali iz pepela, rađali se na povjesnim zgarištima
i nosili stijeg pobjede nad jahačima apokalipse.
Iz disonanci nerazumjevanja izranja suglasje rodoslovlja,
svi smo mi od istog tkiva satkani,
isti vjetrovi su odpuhivali naše tuge,
u istim uraganima smo šaputali
homo homini homo,
u patnjama zaboravljali Hobesovog vuka,
on je zavijao u osami, na padinama samotnih visova,
u razvalinama izdaje, nestajao u muku tišine,
u rijeci zaborava.
Tajnoviti su i različiti putevi istine, staze ka svijetu budnosti i snovitosti,
usponi i padovi na zaobilaznim drumovima,
mi pustolovi na cestama koje nikamo ne vode,
buntovnici na barikadama trenutka,
mi pobjednici sotonskih zavjera,
mi izronjeni iz ambisa vječnosti.
Pretočeni u bitak prolaznosti, svjesni svoje konačnosti
živimo vječnost u iluzijama, u krugovima beskraja,
u samoći trenutane zbilje, u noćima kao što je bila ova.
U komadiću šutnje oćutih moć puta pokore,
kovitlanje sjećanja, prelamnje slika Isenheimskog oltra,
krugova utkanih u muku, u žrtvu čovjeka za čovjeka.
Osjetih sklad patnje, boli, vjerovanja i ljubavi.
Ovo je bila noć krugova i tišine, noć budnosti i sjećanja
pretočenih u praskozorje i zaborav Judinog poljupca…
Dijana Jelčić
|
