Marketing
Plavetnilo svitanja...
Srce neumoljivo otkucava trenutke.
Iz načela vremena izranjaju znatiželja i čuđenje,
a sjećanja premošćuju razvaline.
U prostoru razuma se gomilaju okusi, mirisi i glasovi,
u uspomeni dozivam naša mahnitanja neotrovana
ovom prolaznom nemoći.
Teško je osjećanje osjećaja pretočiti u smisao kojem tek naslućujemo obličje… imaginacija ljepote je neprevodiva i neopisiva… to je istina u koju moramo vjerovati… kao što vjerujemo u pretvaranje vode u vino…
Mistika te ljepote ima različita značenja… u naklonu neba iscrtavam geometriju trenutka… uranjam u hyperkubus i živim nedohvativost mnogodimenzionalnosti… u tom svijetu ništa nije dokazljivo a sve je moguće… ćutim raspuknuće elektrona… oslobađanje energije… lebdim nepredvidivom putanjom nutrine atoma… i prisjećam se...
Dočekivali smo zore na trgu cvijeća,
miris svježeg kruha još uvijek obnavlja molitvu
i prohujala proljeća. Svilotisak svitanja oplemenjuje trenutak.
Psalmom ljubavi zazivam spokoj...
Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.
Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.
A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
– to troje –
ali najveća je među njima ljubav.
Na zaslonu metafizičkog neba titra snovid dolazeće ljepote.
Nebo mi se smiješi plavetnilom svitanja.
Dijana Jelčić
fotka svitanja na otoku... Jasna Marcelić
Post je objavljen 07.04.2020. u 09:09 sati.