Ljetni solsticij davne 1987- e godine… promocija zbirke „Odakle dolazi ljepota“ i kraj vremena koje nazivah olujom ruža. Bio je to oproštaj s odlazećim i susret s dolazećim djelićem života.
U dolini Neretve vjekuje močvara i carstvo tišine... podsvijest se razotkrivala poezijom dijaloga.
"Misliš li na trenutak kada si saznala da voda dolazi iz zemlje"
"Mislim na tvoju pjesmu ... to je bila noć... i na ljubav!"
"Pjesma i ljubav se ne mislie, osjećau se!"
"Što sada osjećaš?" upitah ogledajući se u njegovim očima.
Na putu mome iz kraja tužnog
srete me djevojka kose plave
zvala se Mir, pogleda čudnog
umornog poput vlati trave.
Iz šaptanja tvog, iz poezije suza,
iz pjesme umornog ratnika uzimam mjericu sunca,
i titraje vlati trave.
Ko davna bajka, krotka ko nebo
položi glavu na moje grudi
usne joj tada postadoše ruže
a meke ruke, vjetar ludi.
Osjećam lahor u poeziji kiše,
ćutim tebe zanesenjaka u pjesmu oceana,
u doba noćnh tišina i traganja
za izvorom ljepote.
U močvari slušamo tišinu,
tvoja blizina daruje mir,
u miru pijemo vino iz kamena,
na usnama Mir i nektar bdiju
U tvom pogledu san, zoveš me Mir,
iza čela budiš usnule leptire,
u noći suncostaja srce daruješ u zalog,
moje odnosiš u poeziju noći.
Zaboravih što bi i što će doći
u glavi tek jedna se miso vrti:
o, nikad, nikad ne pusti Mir
iz zagrljaja sve do smrti.
Tišina je titrala poezijom nebeskih oceana...
Dijana Jelčić ... zapis našeg dijaloga iz 1987... kolaž mojih i Zdenkovih stihova... Zdenkove stihove je 1974 uglazbio Đelo, a pjevao Ibrica Jusić
