Lux primus... ili fikcija uma...
„…Svesvjetlost imade svoj izvor u prvoj svjetlosti, lux prima ili prasvjetlosti. Sveukupno svjetlo imade dakle izvorište od jednog prvotnog, bezgranićnog svjetla koje Petrić nazivlje empirej, a to je jedan drugi svijet prvotniji od kojeg potjeće sve, sam je bestjelesan I od njega je sve tjelesno, svaka se množina rada od Jednoće, pa stoga sve proizlazi iz Jednog. A ta je jednoća prasvjetlo...“
Frane Petrić
U fikciji uma se ogleda privid praiskona.
Lux primus ubrizgan u moć trenutka.
Ljeska se veliko sunce u očima, igra sa trepavicama, pali pravatru u zjenicama i zlaćanim dlanovima grli dan.
Kako smo dospjeli u ovo blaženstvo?
Jesmo li pronašli zrno svemira iz kojeg je iznjedren plam vremena, energija, nedjeljivi djelić atoma, bitak vječnosti?
Jesmo li dotaknuli nedodirljivost zagonetke početka?
Pitanja u sebi kriju tajnu ljepote i presliku sreće. Odgovori su nevažni, nema ih.
Vratili smo se u zaton mladosti.
Osjećamo kovitlanje neurona u misaonom režnju. Šutimo. Nad nama lazur beskraja, ispred nas bonaca sunoćja. Mjesec nad Gradom se zrcali poezijom prasvjetla. Dašak noći donosi miris mora i žetve dnevnih ljepota. Iz bespreijekorne geometrije povečerja izranja tihana sjeta. Tajanstveni veo nas omata spuštajućim lazurom i odnosi u izmaštane svjetove. Na obzoru svijesti blješti vizija, privid odživljene budućnosti...
Već viđeno…
Rascvjetani perivoj snova i konture stvarnosti, ruke spletene u buket zagrljaja. U tvojim očima se ogleda svijet odživljenih istina. Zaustavljamo se na rubu beskraja, u obznani mjesečevih mjena. Osjećamo nezaustavljivost obnavljanja ljepote. Osjećanja bujaju, rastaću se plimom. More raste, dodiruje plahost čuvstvene zbilje. Probdjeli smo noć sjećajući se. Na horizontu se zlati svitanje. Sunčana zraka u tvom oku i romor jutrenja u srcu.
Prva brodica isplovljava iz luke.
Grad se budi.
Carpe diem... još jedan u nizu kotrljajuće ljepote.
Dijana Jelčić
|
