Dobro ti jutro Sunce… u tvom sjaju iščitavam liniju srca…
i titraje pobjede nad tminom i tužnim kišama koje rušiše znamenje proljeća…
Kakva je sudbina zapisana u ovom jutrenju?
Hoće li mladi dan izdržati navalu plavetnila, nebeskog?
Hvala ti Helione, otisak tvog darka je pripitomio misli,
zarobio ih nitima sreće, pretočio u osjećanje smiraja.
Slavlje četvrtog dana u četvrtom mjesecu,
četvrta dimenzija se obznanjuje u vremenu samovanja,
a bijelo sunce izranja iz lazure noći
na žalu maštanja se otvaraju bisernice.
Volim trenutke slijevanja tišine noći u zvuk zornice,
tu kratku neodlučnost vremena,
nesigurnost još usnulih školjki,
vitešku hrabrost umiranja
za rađanje boginje ljubavi.
Sjedinjuje li se ritam srca sa bilom vremena?
Je li to premosnica između iluzije i života?
Živim izmišljaj, osmišljavam iluziju.
Praiskonsku igru... iza nas izvor rijeke, smaragdna istina prohujalih desetljeća... Ponekad se uzdižemo u nadosobne dimenzije... snagom nadzemaljskog vjerovanja ostvarujemo moć ovozemaljskog bivstvovanja...
Ti i ja u vjetru koji pomiče zavjese tajni i odnosi nas u ekliptiku sunčane prostornosti...
Otkrivaš mi snagu biblijskih znanosti… slijevaš ih u rečenice kojima uokviruješ ljepotu ovoga sada… ćutim te kao istinu kojom dokazuješ naša trajanja u slijedu eonskih misterija… u zakonitostima svemira… u matematičkoj etici … u titrajima zlaćene spirale, u dokazu istosti nas i univerzuma… naše sudjelovanje u praiskonskoj igri… zasanjanoj na početku priče… u igrivosti svijeta... u božanskoj slobodi.
U mirisu lijepih uspomena susrećem prijatelje, oslobođam se sumnji.
Iz amfore vječnosti ispijamo božansko piće.
Izgovaram molitvu božanstvima, osjećam invokaciju svetosti,
ljepotu dana u kojem se budim.
Srce slobodno diše.
Ti si tu.