Odaja tišine...
I snenih očiju zatvorim prozor, koji u žutom svetokrugu okana zacrta znamen crnog golgotskog križa." (Aloysius Bertrand: Gašpar nočnik / Gotička soba)
Svaki je kreativni čin lutanje putevima već od nekoga ucrtanim, a onda otvaranje zvjezdane staze ka sebi samome. Traženje odgovora na već davno postavljeno pitanje, kako ostvariti svoje nadahnuće a da ne povrijedimo izvor, kako odstupiti od poznate verzije, a da inspiracija ne dobije heretički prizvuk.
Uroniti u stoljetno djelo Gašpara noćnika, nosi u sebi uvijek nešto hereze prema izvoru, ali osjetiti snagu pišćeva izričaja i pretvoriri je u jezik svoje duše, ispisati već napisano zvjezdanim slovima svog unutarnjeg neba je hrabrost koja nas uvodi u dubine umijeća i uči poniznosti, vrednovanju djela iz kojeg crpimo kapljice nektara za svoju svjesnost.
Naša stvarnost je mirisava čaška puna mjesečeva srebra i zvjezdanog praha, šapće pisac u besanu noć. On snenim očima zatvara prozor koji u žutom svetokrugu okana zacrtava znamen crnog snoviđenja. Pričinja mu se da u tmini čuje noćnog bauka koji se šulja i hrani uljem iz njegove svjetiljke.
Sjećam se vremena oluje ruža.
Gotička soba tog vremena, odaja užasne, neželjene tišine se pretvarala u gubilište želja, stratište žudlji i zvukovi noći su bili uspavanka dadilje koja je pjevušeći zibala mrtvorođenu ljubav u koljevki srca. Osluškivala sam tminu noći i čula kucanje odbjegle ljubavi zatvorene među hladne zidove u podkrovlju svijesti.
Trenutačno živimo vrijeme korone i podrhtavanja tla. Zatvoreni u odaju tišine osluškujemo zvukove noći. Svaki titraj zemlje postaje bauk koji se hrani tminom i mojom bdijenjem. Srce mijenja ritam, zaboravlja poneki odkucaj. U misaonom režnju kovitlac neurona, u osjetilnom uragan osjećanja, u tijelu erupcija drhtaja.
A onda me u svitanju dočeka osmijeh. Zaustavlja se na laticama duše i otvora srcu put oslobođenja od noćnih mora. Miris prve jutarnje kave i njegov šapat... uroni u odaju ogleda i odjeka i osjeti smirujući zvuk tišine.
Leptirice izranjaju iz čahure sunčeva sjaja. Ljubav u svoj svojoj ljepoti me pita... gdje ti je duša?
Moja duša je tu u zlatnoj koljevci od snova i čeka da ju povedeš na ponoćni bal, da joj dozvoliš da uranja u zagrljaj tvog umijeća življenja.
Dijana Jelčić
|
