Marketing
Vizualiziranje uspomena...
Nad planetom nečujno zavija nevidljiva neman. Nad gradom jecaj napuke zemlje. U gradu krhotine užasa. U samoizolaciji se roje misi, gnjezdi se nešto novo u čahuri spoznaje.
Ova noć odnosi trenutke, pretače ih iz noćas u korito prošlosti i prepušta sjećanjima. Neka tajanstvena tišina se nadvila nad noćnu tminu.
Osluškujem suglasje vremena na stazama bespuća dok u čahuri spoznaje noćna leptirica prede svilenkastu nit kojom će premostiti još jednu prazninu svijesti. Bezglasna muzika vječnosti uranja u tišinu dolazećeg trenutka. Probija opnu sumnje, guši strah, otvara vrata vjerovanju.
Na horizontu svitanja odzvanja sonata od uspomena.
Suncostaj 1986- te...
Sve se događalo izvan mene… život i san… tragala sam za izvorištem ljepote… godine su se slagale u nisku crnih bisera… bez pomaka, bez želja, bez strasti…
budio me Mjesec… bila sam mjesečarka u polusvijetu sakrivenom ispod mostova… i klošari su se smijali… nestajali u koridorima trbuha grada…
Noći su se slijevale u traganje plavim daljinama… a spekatar duginih boja se događao izvan lazurne tmine… nisam živjela… životarila sam na obroncima jave… i užasne tišine...
U vatri izgubljenoj u mladalačkim lutanjima je ostalo sjećanje… pjesme ispisane suzama su svjedoci vremena kojeg nije bilo… kotrljalo se vrijeme… sedamdeste godine odživjeh u zemlji runolista… osamdesete dočekah na obroncima tuge… u proljećima bez obećanja da će ljeto donijeti nove plodove… u suncostaju 1986 se spustih u katakombe gornjeg grada… jutro poezije je tinjalo snom, a nadolazeće ljeto pozivalo u budnost…
Bio si čuvar vremena… susrela sam te u uvali uspomena… stražario si nad kulama koje si gradio za mene bjegunicu iz svijeta sjena… padale su zvijezde… nasmiješio si se… i zaustavio moj korak na rubu bezdana… nasmiješila sam se… šaptao si psalm ljubavi… nebo se zapalilo vjerovanjem… pali anđeli su pjevušili poeziju suza… baršunastom zavjesom su zaiskrile oči neba… okna duše svemira… zaustavih se na žalu trenutka… i … zakoračih u vrijeme… osjetih rasprsnuće boli, prasak istine… i kraj nepostojanja…
Sve se događalo izvan mene… život i san… tragala sam za izvorištem ljepote… godine su se slagale u nisku crnih bisera… bez pomaka, bez želja, bez strasti…
budio me Mjesec… bila sam mjesečarka u polusvijetu sakrivenom ispod mostova… i klošari su se smijali… nestajali u koridorima trbuha grada…
Noći su se slijevale u traganje plavim daljinama… a spekatar duginih boja se događao izvan lazurne tmine… nisam živjela… životarila sam na obroncima jave… i užasne tišine...
U vatri izgubljenoj u mladalačkim lutanjima je ostalo sjećanje… pjesme ispisane suzama su svjedoci vremena kojeg nije bilo… kotrljalo se vrijeme… sedamdeste godine odživjeh u zemlji runolista… osamdesete dočekah na obroncima tuge… u proljećima bez obećanja da će ljeto donijeti nove plodove… u suncostaju 1986 se spustih u katakombe gornjeg grada… jutro poezije je tinjalo snom, a nadolazeće ljeto pozivalo u budnost…
Bio si čuvar vremena… susrela sam te u uvali uspomena… stražario si nad kulama koje si gradio za mene bjegunicu iz svijeta sjena… padale su zvijezde… nasmiješio si se… i zaustavio moj korak na rubu bezdana… nasmiješila sam se… šaptao si psalm ljubavi… nebo se zapalilo vjerovanjem… pali anđeli su pjevušili poeziju suza… baršunastom zavjesom su zaiskrile oči neba… okna duše svemira… zaustavih se na žalu trenutka… i … zakoračih u vrijeme… osjetih rasprsnuće boli, prasak istine… i kraj nepostojanja…
U krošnji uvjerenja se hukom oglašava čuvarica drevne mudrosti i najavljuje buđenje novih istina.
Dijana Jelčić
Post je objavljen 03.04.2020. u 09:09 sati.