Padale su zvijezde...
U titraju vječnosti kovitlac sjećanja. U cenakulu oproštaj, posljednja večera pred trodnevlje tišine. Bila je to noć neizrecivih osjećanja. U bezriječju naslućenih istina začudnost tajnovitih puteva ka hramu ljubavi.
Jedna zvjezda padom dotaknu tišinu. .
Rastopljeni satovi i mlađani pastuh polegnut u pustinji iz koje se uzdigao prvi čovjek. Prostor se zaoblio. Istina stoji iza oblika i privid postaje simbol vječnosti, objavljuje je i predpostavlja. Iako izgleda kao iluzija, osjećam, ocrtava u sebi skrivene istine.
U koljevci vremena se rodila ljubav..
Hoće li glasanje pjetlova ubiti ljubav?...
Vidjeh sjenu izdajice… šuljala se koridorom mraka… vidjeh Judin poljubac... strahotu izdaje...
U molitvama ozrcaljeno lice večernjice i jutarnjice… obraz i obrazina tankoćutnih osjećanja…
Na žrtveniku bezumlja umire čovjek za čovjeka... osjetih vjerovanje u istinitost kozmogonije... Venera i Danica… sutonska i jutarnja zvijezda... putanja ljubavi... trenuci pretakanja jedne u drugu… nedjeljivost od istine… ljubav, vjera, nada… i tišina…
Utihnula su zvona… Tišina para uši…
Na žrtveniku noći u Gestemanskom vrtu je izgarala želja… shvatih, put pokore je neizbježan put ka uskrsnuću istine… vidjeh slike otrgnute iz prastarih zapisa… iz sjećanja čuvara svetog groba… iz svjedočanstva neuništivosti ljubavi…
U tišini uvale djetinjstva sjaj ljubičastih svitanja.
Zbilja, proizašla iz maglovitog oblaka sna, je najvrijedniji dar koji rođenjem dobih u nasljeđe.
Uistinu se može i budan sanjati, san nije pokrivač od noćne tame već koprena od jutarnjih mirisa. Sjedinjujem se s mirisima.
Postajem lepršavi veo. Oslobađam se dvojnosti.
San i zbilja se spajaju u trenutak. Granice se gube.
Skučeni horizonti znanja, moji mali svijetovi, se šire i postaju osjećaj.
Biti dobija drugo značenje.
To je bila noć budnosti i sjećanja. muk ucrtan na koordinatama srca…
do krotkog svitanja svijesti, do uskrsnuća ljubavi...
Te noći su padale zvijezde.
Dijana Jelčić
slike u kolažu... Van Gogh i Salvador Dalí
|
