Marketing
Preduskrsno bdijenje...
Buđenjem se, poslije jastuka na kojem je ostao san, susrećemo s dnevnim vijestima.
Pandemija u svijetu, corona virus, milioni zaraženih, na tisuće umrih, samoizolacija, potres u Zagrebu.
Već uz prvu jutarnju kavu budimo usnule osjećaje, stvaramo svoju priču o životu.
"Uvijek sam slutio da postoji nešto više od obične egzistencije. Pokušavao sam živjeti revolte i apsurde, želio sam osjetiti razliku između znanja i neznanja. Metafizička zloćestoća conditio humana je skrivena u našem genetskom kodu. Poriv za uništenjem vrijednosti nam je urođen, kao da smo osuđeni na zlodjela već samom spoznajom naše neminovne smrti."
"A danas znamo da je smrt tako nešto obično" upadam mu u rečenicu da prekinem diskusiju o ljudskoj zloči kojom nas bombardiraju mediji i sudbini koja nas prati i koju ne poznajemo.
"Mrzim smrtnu kaznu jer je ona zrcaljenje čovjeka u cjelini" kazuje dalje Camusove misli, neodustajući od teme.
"Smrt je konačna i nosi u sebi nešto neizgovoreno, ostaje nedorečena.." šapućem prisjećajući se donedavnih strahova i u istom dahu pokušavam osmisliti emociju,
"Čovjeka su uvjerili da sve što je prolazno nema značenja. Pobijmo to i skladajmo himne ljudskoj emocionalnosti, uvjerimo ga da u apsurdima leži poruka iz koje će spoznati da borba protiv smrti, borba protiv ljudske destruktivnosti osmišljava avanturu života i rađa ljubav."
"Spoznaja te dimenzije svijesti je i odluka o smislu života. Sve drugo pa i ovaj mali svijet za sada za sve nas ima samo tri dimenzije, a spoznaja duša sa svojih devet ili možda dvanaest dimenzija dolazi tek kasnije" njegove riječi potvrdiše moju skrivenu misao.
Pandemija u svijetu, corona virus, milioni zaraženih, na tisuće umrih, samoizolacija, potres u Zagrebu.
Već uz prvu jutarnju kavu budimo usnule osjećaje, stvaramo svoju priču o životu.
"Uvijek sam slutio da postoji nešto više od obične egzistencije. Pokušavao sam živjeti revolte i apsurde, želio sam osjetiti razliku između znanja i neznanja. Metafizička zloćestoća conditio humana je skrivena u našem genetskom kodu. Poriv za uništenjem vrijednosti nam je urođen, kao da smo osuđeni na zlodjela već samom spoznajom naše neminovne smrti."
"A danas znamo da je smrt tako nešto obično" upadam mu u rečenicu da prekinem diskusiju o ljudskoj zloči kojom nas bombardiraju mediji i sudbini koja nas prati i koju ne poznajemo.
"Mrzim smrtnu kaznu jer je ona zrcaljenje čovjeka u cjelini" kazuje dalje Camusove misli, neodustajući od teme.
"Smrt je konačna i nosi u sebi nešto neizgovoreno, ostaje nedorečena.." šapućem prisjećajući se donedavnih strahova i u istom dahu pokušavam osmisliti emociju,
"Čovjeka su uvjerili da sve što je prolazno nema značenja. Pobijmo to i skladajmo himne ljudskoj emocionalnosti, uvjerimo ga da u apsurdima leži poruka iz koje će spoznati da borba protiv smrti, borba protiv ljudske destruktivnosti osmišljava avanturu života i rađa ljubav."
"Spoznaja te dimenzije svijesti je i odluka o smislu života. Sve drugo pa i ovaj mali svijet za sada za sve nas ima samo tri dimenzije, a spoznaja duša sa svojih devet ili možda dvanaest dimenzija dolazi tek kasnije" njegove riječi potvrdiše moju skrivenu misao.
Grad tihuje tišinom ukazanja.
U katakombama podzemlja, u nietzscheanskom ništavilu, odbjegle od svjetlosti, titraju vizije tmine.
Na obzoru iskri tajna, objava uskrsnuća ljubavi. Kada ponoć odbroji vrijeme tišine rodit će se veliko svijetlo,
istina će zaslijepti oči nevjernika, oči trgovaca na sajmu taštine, oči farizeja skrivene iza velova hipokrizije i mrmljajuće molitve.
Istina je strpljiva u čekanju, blaga u pokazivanju.
Vidjeh umiranje i uskrsnuće ljubavi. Otvorih dušu, razasuh život na dlan vremena,
a Sunce se zrcali u tvojim očima.
U osvitu mladog dana iza horizonta Volto Santo,
začuh šapat,
oprosti sebi, a onda jednostavno opraštaj.
Postidjeh se, srce je zaigralo zaboravljenim ritmom. Bol je buknula plamenom želje,
razbuktala se do usijanja, do eksplozije svijesti i nestala.
Oprost je stigao kasnije, kao inicijacija.
Shvatih, istina je nepojmljiva pojavnost ljubavi,
anđeosko biće iscrtano svjetlošću, mreža iskukičana nitima misli i osjećanja,
a ljubav ne poznaje sumnjićavost, neiskrenost, lažnost i prevare.
Ljubav je kap rose na zrncu pjeska u pustinji podvala,
anđeosko prabiće u srcu svemira, bijela golubica na obzoru svijesti,
svanuće ljepote, uskrsnuće istine.
Dijana Jelčić
Post je objavljen 11.04.2020. u 09:09 sati.