Marketing
Ples bijelih oblaka...
Otuđenje, izgubljenosti u vrtlogu vremena. Nemoć, proces nečemu nevažnom, nečemu čega nije ni bilo. Nemogućnosti obrane, vrijeme muka i grijeha i na koncu osuda kao spas. Pomirenje sa sudbinom, a u jednom procesu se ogleda bezbroj procesa. U jednoj sudbini se zrcali mnogo sudbina. Vizije i proročanstva koja predviđaju budućnost čovječanstva, nedorečenost, radnja bez raspleta, nagost čovjeka pred nevidljivom porotom, nagost duše bez utočišta. Oshov put bijelih oblaka, staza na kojoj susrećemo sami sebe, ubožnica u kojoj učimo misliti sebe u sebi i misleći sebe osjećamo druge.
U kafkijanskom kavezu umire jedno sjećanje, nestaje uspomena kao stranica otrgnuta
iz albuma slika.
Bol tihuje u zaliscima srca, rana zacjeljuje, ostaje ožiljak i koprena korote
iza koje se krije tuga i konture svjesnosti, kostur istine,
a sreća je u neponovljivosti trenutaka, ni sretnih, ni tužnih.
U plesu bijelih oblaka nova slika, novi zvuk, novi miris.
Mijenjam prošlost. Darujem joj svježinu trenutka prisjećanja. Odbacujem sve ružno, okrutno, brutalno. Zaokružujem nedoživljeno i nedorečeno, opraštam sebi neznanje, neukost i boli koje sam svjesno ili nesvjesno nekome drugom nanijela… opraštam svima koji su me svjesno ili nesvjesno ranjavali, kažnjavali, vrijeđali… oprost je eliksir, kamen mudrosti, božansko svojstvo, philosophia perrennis, metafizika iz koje, u bitku svijeta, života i ljudskog uma, izranja božanska stvarnost…
Pitam se tko sam? Odgovor tražim u psihologiji perenijalne filozofije, krećem iz žarišta, iz one točke u kojoj se susreću metafizika uma i fizika tijela, iz čina logične i etične misli. Osjećam istovremenost iskonskog i univerzalnog…
Otvaram vrata kafkijanske krletke, završavam proces nečemu nedorečenom, nečemu čega nije ni bilo. Koračam stazom ka zamku i pronalazim sebe u sebi… sebe žigosanu, sebe sa stigmama sudbine, sebe necijenjenu i cijenjenu, sebe nevoljenu i voljenu, sebe cjelovitu.
Sebe u kolajni koja me veže s tobom, u milostivoj sudbinskoj igri, u svitanjima koja zrcale sutone i sutonima koja objavljuju nova praskozorja.
Dijana Jelčić... „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2007.
Post je objavljen 08.04.2020. u 09:09 sati.