Uskrs se u početku slavio svake nedjelje, a kasnije se počinje slaviti jedanput godišnje tj. između 22. ožujka i 24. travnja. Saznajte zašto svake godine dolazi do promjene datuma i kako se taj datum izračunava.

Mijenjanje datuma godišnje proslave Gospodinova uskrsnuća povezano je s činjenicom da se uskrsnuće dogodilo u nedjelju nakon proslave židovske Pashe kao njezino ispunjenje i dovršenje. Krist je vazmeni – pashalni Jaganjac Novoga saveza žrtvovan na križu i blagovan u dvorani Posljednje večere. On je onaj koji je u svojoj muci, smrti i uskrsnuću pobijedio smrt i zlo, on je onaj koji je donio svijetu spasenje. Kao što je Pasha bila liturgijsko sjećanje na čudesno izbavljenje izabranoga naroda iz egipatskoga sužanjstva, tako je i godišnja proslava Uskrsa liturgijsko sjećanje na čudesno izbavljenje i spasenje čitavoga čovječanstva. Zbog svih ovih razloga, način određivanja godišnje proslave Pashe, na koji se kasnije nadogradio običaj da se Uskrs slavi nedjeljom, postao je temeljem sustava za određivanje datuma proslave Uskrsa.

Pasha se slavila četrnaestoga nisana (prije babilonskoga sužanjstva taj se mjesec zvao abib), tj. četrnaestoga dana prvoga proljetnog mjeseca koji odgovara našem ožujku – travnju. Četrnaesti nisan ne odgovara, kao ni proslava Uskrsa, jednom određenom datumu našega kalendara, već je to dan – bolje rečeno noć – prvoga proljetnog punog mjeseca. Vrlo vjerojatno i Crkva apostolskih vremena slavi godišnju proslavu muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova na dan židovske Pashe, tj. četrnaestoga nisana.

Kako se uskrsnuće dogodilo u nedjelju – a za kršćane je svaka nedjelja Uskrs – to se u nekim dijelovima Crkve s vremenom pojavila praksa da se i godišnja proslava Gospodinova uskrsnuća slavi nedjeljom. Ovim se želi istaći važnost koju za kršćane ima nedjelja, ali i izbjeći u to vrijeme prisutnu opasnost da se Uskrs poistovjeti sa židovskom Pashom te kršćane sa židovskom sektom. Nisu se svi slagali s ovom praksom i razlozima na kojima je počivala pa se neko vrijeme Uskrs u pojedinim dijelovima Crkve slavio na dan Pashe bez obzira na dan u tjednu, a u drugim se slavio u nedjelju nakon Pashe. Nije to bila samo različita praksa, nego i povod za žučne rasprave koje su zaključene tek godine 325. na Prvom ekumenskom saboru u Niceji. Sabor je odredio, želeći zaključiti raspravu koja je dijelila Crkvu, da se godišnja proslava Uskrsa slavi nedjeljom koja slijedi nakon dana prvoga proljetnog punog mjeseca. Ovom odlukom, koja je i danas na snazi i prema kojoj se i danas određuje datum Uskrsa, Sabor je uspio, zadržavajući teološku vezu između vazmenoga otajstva muke, smrti i uskrsnuća i starozavjetne Pashe, izbjeći opasnost poistovjećivanja kršćanskoga pashalnog otajstva sa židovskom Pashom te je uspio zadržati liturgijski običaj da se Uskrs slavi nedjeljom. Ovaj način određivanja datuma godišnje proslave Uskrsa dozvoljava proslavu Uskrsa u rasponu od pet tjedana, tj. od 22. ožujka do 24. travnja.

Zbog novih okolnosti modernoga društva kojemu ne odgovara tako velika pomičnost datuma godišnje proslave Uskrsa, u posljednjim se desetljećima pojavila potreba stabilnijega datuma proslave Uskrsa. U tom smislu su već vođeni ekumenski razgovori između različitih Crkava i crkvenih zajednica iz kojih su izišla dva vrlo slična prijedloga. Prvim se za proslavu Uskrsa predlaže nedjelja nakon druge subote u travnju (od 9. do 15.travnja), a drugim se kao dan proslave Uskrsa predlaže druga nedjelja u travnju (od 8. do 14. travnja). Uz pozitivnu tradiciju Crkve kojom se Uskrs slavi nedjeljom, oba prijedloga uvažavaju povijesne činjenice jer veliki broj znanstvenika, unatoč kronološkim problemima povezanim uz određivanje datuma iz Isusova života, smatra vrlo vjerojatnim kao datum Kristova raspeća petak 7. travnja 30., a nedjelju 9. travnja 30. kao nedjelju uskrsnuća Gospodinova. Premda nijedna od zainteresiranih Crkava i crkvenih zajednica nema prigovora oko ovih prijedloga, dogovor još nije postignut. Ostaje za pretpostaviti da se Uskrs zbog njegove povezanosti s nedjeljom ni u slučaju dogovora ne će svake godine slaviti istoga datuma.

mons. Mate Uzinić

Preuzeto iz knjige “Vjera u pitanjima”