Nino Baša, trinaestogodišnji je dječak kojeg spina bifida i niz drugih dijagnoza ne sprječava da vrti svoj film, uživa u stolnom tenisu i niže sportske uspjehe. Pravi sportaš koji je i sam sudjelovao u pisanju svoje životne priče. Sretno Nino i nadamo se da ćeš potaknuti još mladih koji će pročitati tvoju priču da zavole sport i vidjevši iskrice zadovoljstva u tvojim očima. Sve to ne bi bilo moguće bez pomoći obitelji i prihvaćanja okoline.
"Sa stolnim tenisom sam počeo aktivnije s osam godina, upoznao sam nove prijatelje koji imaju iste interese kao i ja. Treniram četiri, ponekad i pet puta na tjedan po sat i pol. Igram u kolicima. U slobodno vrijeme odrađujem obaveze oko škole i onda se zabavljam s labradoricom Suri. Zanima me još i nogomet koji volim pogledati s tatom Damirom, navijam za Dinamo i Barcu.
Najviše me u stolnom tenisu obradovala zlatna medalja iz češkog Brna, to mi je bila i prva koju sam osvojio ekipno sa Pavom Jozićem. Prošlog mjeseca bio sam u mađarskom Egeru na turniru i bio četvrti, te ušao prvi puta na svjetsku rang listu. Obradovala me nedavna bronca s državnog prvenstva. Cilj mi je kao svakom sportašu olimpijada, ali za to treba još puno truda, ima vremena. Zahvalan sam roditeljima i sestri koji se puno žrtvuju i pomažu, Zoranu Križancu koji mi je otvorio pravi put u sport, Nino Bujan koji me trenira, te Mireli Šikoronji, trenerici reprezentacije koja me vodi na kampove. Uz puno odricanja i treniranja nadam se da me tek čeka put u svijet", optimističan je s razlogom Nino.
Evo što o svome sinu priča ponosna mama Željka.
"Nakon kontrolirane i uredne trudnoće u veselju smo iščekivali porod, ali kad je na kontroli u 38 tjednu trudnoće ginekolog vidio proširene latelarne moždane komore odmah me šalje u županijsku bolnicu u Čakovec u slučaju da se dogodi porod da pedijatri budu spremni. Primili su me i obavili nekoliko UZ, da bi me na kraju poslali u polikliniku Vili u Zagreb na kontrolu. Tada se vidio hidrocefalus, ali ne i spina bifida. Iz Vilija me šalju na Sv. Duh i drugi dan nakon zaprimanja sam dobila prirodne trudove i porodili me carskim rezom, 3400gr/ 50 cm/ apgar 10/10.
Nino sa stolnotenisačicom Sandrom Paović
Dok sam se ja u intenzivnoj oporavljala od poroda doktori su me informirali o stanju bebe. Po porodu se vidjela spina bifida, naravno da nisam imala pojma o tome. Drugi dan se pojavila temperatura i uslijedio je meningitis. Nakon pet provedenih dana na Sv Duhu mene su poslali kući, a bebu prebacili u Vinogradsku. Pošto se defekt na leđima mora čim prije zatvarati, to se nama nije desilo, jer se Nino rodio u vrijeme godišnjih odmora pa se zatvaralo. Hidrocefalus je jako brzo napredovao. Morali su prvo liječiti meningitis. Prva operacija zatvaranje defekta na LS kralježnici uslijedila je sa dva tjedna starosti, a s jednim mjesecom ugradnja Pudenz- a u glavu. Tek s dva mjeseca starosti stigao je kući iz bolnice. Nakon dolaska svi smo bili u strahu, pojma nismo imali što nas čeka, ama baš nikakve informacije nismo dobili u bolnici.Kad sam krenula u sa njime na fizikalne terapije u Vinogradsku u program majka-dijete, tek sam tamo malo više saznala o pravima od samih roditelja koji se već to prošli. Kćer je tada imala samo 4 i pol godine i kada je naviše trebala mamu i tatu mi smo se kretali u krugovima bolnica i svakim danom otkrivali nove dijagnoze. Srećom tu su uvijek bili baka i deda koji su svu pažnju posvećivali samo Ani kako bi ona čim manje osjetila naš izostanak. Danas je lijepa i pametna 17-godišnja djevojka koja maksimalno pomaže svome bratu.
S devet mjeseci starosti rečeno nam je da se mora kateterizirati i to je bio tada najveći šok.
Premalo aktivan mjehur obično nastaje zbog prekida lokalnih živaca koji opskrbljuju mjehur. Najčešći uzrok u djece je prirođeni poremećaj poput spine bifide (rascjepa koštanog dijela kičme, obično u donjem dijelu, odnosno području krsta) ili mijelomeningokele (stanja kod kojeg rascjep kičme prati još i vrećasto izbočenje kralježnične moždine). Urinarna kateterizacija (cathing)je postupak u kojem se urinarni kateter (cjevčica načinjena od lateksa, poliuretana ili silikona) uvodi kroz uretru do pacijentova mokraćnog mjehura. Kateterizacija omogućava slobodno istjecanje pacijentova urina iz mokraćnog mjehura, radi sakupljanja istoga.
Kateterizaciju najčešće izvodi zdravstveni djelatnik, obično medicinska sestra, no moguće je i da ju pacijent samostalno obavlja. Kateter može biti trajni (permanentni) ili intermitentni, koji se uklanja poslije svakog pražnjenja mjehura.
Uslijedile su operacija bruha, pa bruha i testisa, priraslice na kralježnici, a najteža je bila sa deset godina kada je zakazala pumpica bez koje ne može živjeti. Nakon svakodnevnih velikih glavobolja upravo dok smo bili kod dr i čekali naručeni CT, Nino je pao u komu. Otišli smo u Čakovec u bolnicu, a oni nam nisu željeli raditi CT, kao ni poslati nas u Zagreb. Sami smo uzeli Ninu i vozili u Zagreb dok je ležao u komi. U Klaićevoj je odmah bio operiran i jedva preživio. Upozorili su nas da se moglo dogoditi ono najgore da ga nismo doslovce ukrali iz bolnice u Čakovcu. Sve je na kraju hvala dragom Bogu dobro završilo, pumpica je promijenjena i sada je u redu. Sa jedanaest godina preventivna oprecija Arnold- Chiare SY. Danas nako deset operacija ima niz dijagnoza hydrocephalus, spina bifida, parapareza donjih ekstremiteta, skolioza, opstipacija. U školu je krenuo sa osam godina i vrlo dobar je učenik šestog razreda.
Dok razmišljam kako smo sve to prošli, bili smo mlađi, prihvačali, ali ni u jednom trenutku ga nismo doživljavali drugačijim, maksimalno smo se posvetili liječenju. Danas smo puno jači i više nas bolest ne može zaustaviti. Tako je moralo biti i nosili smo se s time.
Unatoč svim poteškoćama krenuo je s četiri godine u vrtić 'Maslačak' u Čakovec s djecom bez teškoća u razvoju i nikada nismo imali nikakvih problema zahvaljujući tetama Mirjani i Vesni koje i dan danas volimo posjećivati. Polaskom u prvi razred svi smo strahovali kako će ga prihvatiti i kako će se on uklopiti u školske klupe. Srećom da smo opet dobili prekrasnu učiteljicu Gordanu Juras koja ga je podigla i djecu u razredu jako dobro učila kako mu mogu pomoći. Svi su ga dobro prihvati i nikada ne rade razliku, pomažu mu i glavna je faca u školi. Ima asistenticu u školi koja mu pomaže oko barijera, a nije s njime na nastavi jer nije potrebno.
Naš dan počinje naravno sa školom, potom dolazi fizioterapeut, pa domaća zadaća i trening. Nino ima terapeutskog psa Suri iz centra Silver. Suri je dio naše obitelji od 2013., pomaže mu psihički i fizički. Iako je dobar učenik škola ga baš i ne muči, bitno je da je sve gotovo do treninga.
U školi i okolini je dobro prihvaćen, svi se slažu s njime, ali nema baš pravog prijetelja sa kime bi mogao podijeliti dobro i zlo, zato smo i zatražili psa da ima nešto svoje.
Učlanjeni smo u Udrugu DDICP u Čakovcu od koje bi voljela da se više bavi sa djecom, ne samo sa starijima, ali tako je u manjim sredinama. Preko udruge smo dobili asistenta u nastavi na čemu sam im jako zahvalna.
Nino je pametno, bistro i mirno dijete, uvijek je sa svime zadovoljan, sve mu je ravno, najviše ga veseli dobar trening i u tome ga podržavam. Već oko treće godine je dobio igračku stolni tenis i sa time se najviše igrao. Počeo je trenirati sa 8 godina u Mladosti iz Ivanovaca. U lokalnim novinama smo vidjeli članak o stolnom tenisu osoba s invaliditetom i tako došli do olimpijca Zorana Križanca iz Varaždina koji ga je počeo trenirati. Danas trenira u STK Mihovljan četiri puta tjedno pod vodstvom Nine Bujana. Naporno nam je, često smo stalno u autu po tri puta na dan u školu. Vozimo ga u školu, pa ga nakon 3. sata odlazimo kateterizirat već tko stigne muž, kćer ili ja i onda opet po njega u školu. Sreća da nam je škola udaljna samo jedan km od kuće., ne mogu zamisliti drugačije kako bi sve funkcioniralo. Radim četiri sata, muž stalno noćne pa se nekako pokrivamo. Stolni tenis ga ispunjava i vidim da je tada najsretniji, trenira sa osobama bez invaliditeta jer u našem kraju nema suigrača s invaliditetom. Stoga povremeno ide u Varaždin kako bi trenirao sa osobama s invaliditetom. Postao je ponosni član hrvatske reprezentacije koja ga vodi sa sobom na trening kampove zahvaljujući divnoj trenerici Mireli Šikoronja", zahvalna je Ninina mama.
Božica Ravlić

Izvor: http://www.in-portal.hr/in-portal-news/in-mreza/4413/moja-prica-nino-basa