„Molila sam Boga da 'to' ne bude na moj imendan“ započinje sjećanje na šestogodišnjeg dječaka Dina s. Antonija Šilović koja je sa susestrama iz družbe Sestre Franjevke od Bezgrešne bila pratiteljicom i udomiteljicom njegovih zadnjih mjeseci života te, 2006. g. I 'to' se nije dogodilo na blagdan sv. Ante, nego dan poslije, 14. lipnja.

Dino je bio bistro dijete. Nije se nikoga ustručavao, bio je pun pitanja o svemu što mu nije bilo jasno. Uvijek smo mu morale sve odgovoriti, kaže s. Antonija za tog znatiželjnog dječaka koji je sad kao anđeo dobio odgovore na svoja pitanja sa zemlje - gdje je živio s maskicom na licu, hrabro, uveseljavajući okolinu, usprkos padovima svojih trombocita.

Dino je bolovao od leukemije. U Zagreb je došao na pregled s majkom porijeklom iz okolice Splita i tatom iz Makarske. Jedna je redovnica zamolila franjevke od Bezgrešne da prime tu obitelj u njihovoj kući na Pantovčaku u Zagrebu, jer nisu imali gdje odsjesti. „Trebali su biti dvije večeri, a ostali su punih sedam mjeseci. Dino je bio predškolac. U rujnu je 'trebao' krenuti u školu, a u lipnju je preminuo. Njega je fascinirao naš način života – časne sestre! Sve mu je to bilo interesantno. U kući imamo kapelu, i na svaku našu molitvu, kad bismo pozvonile za dolazak, uvijek je istrčao iz svoje sobe i htio s nama moliti. Mi smo ga poučavale, kad uđe u kapelicu da se prekriži, uzme blagoslovljenu vodu. Sjeo bi s nama u klupu. Molio bi.. Za vrijeme klanjanja, kad imamo ispit savjesti, mi bismo neko vrijeme šutjele. Dino bi mi znao šapnuti: 'Antonija, zašto šutiš? Ti si sigurno zaljubljena u Isusa'“, pripovijeda s. Antonija o dječaku koji je i u njihovoj samostanskoj kući, radi preventive, na licu nosio maskicu. Odlazio bi i u vrtić s drugom djecom.

'Kad se vratim, skupa ćemo nositi pričest!'

„Rekle smo mu da se kao časne sestre svaki dan pričešćujemo. Neko vrijeme s. Serafina je bila bolesna, a ja sam od biskupa dobila dozvolu da joj mogu odnijeti pričest. Dino je pitao: 'Što je to pričest?' Rekle smo mu: 'Ideš s nama, pa ćeš vidjeti. Molit ćemo, imat ćemo ciborij, to je kao čaša u kojoj su hostije koje svećenik posveti na oltaru'. Obukle bismo ga u ministrantsku haljinu, dale mu svijeću. On bi to uzeo i svečano išao s nama, kao mali anđelak. Kad smo izmolili, Dino nije znao od sreće kuda će. Bio je radostan, to mu je bilo veliko i posebno – on je časnoj Serafini nosio pričest! Mi smo nju pričestili! On držeći svijeću, svečano. Ne bi okom trepuno. Jedne nedjelje sam mu rekla da je slobodan popodne, do 17,00 sati, kada časnoj Serafini nosimo pričest. U međuvremenu mu nije bilo dobro. Pali su mu trombociti. Odmah je to osjetio, tjelesno bi malaksao. I dođe meni Dino u sobu i kaže: 'Znaš što. Ja ti sad ne mogu sa časnom u pet sati pomoći nositi pričest. Idem u bolnicu na Rebro primiti trombocite. Ti mene sačekaj, nemoj prije ići. Kad se ja vratim, skupa ćemo nositi pričest'. Brzo je uletio liječniku u ordinaciju i rekao mu: 'Znate što! Vi sad morate požuriti, moram se brzo vratiti kući! Moramo časnoj Serafini nositi pričest'. Doktor ga upita, 'Pa što ti je to pričest'. Dino mu je tumačio da je u kući kod sestara na Pantovčaku. Primiti hostiju znači primiti Isusa. Sve mu je rekao što koja časna radi, i da se one svaki dan pričešćuju. Pokazale smo mu i kako se hostije peku.

'Kad bih ja umro... Pa to ne bi bilo čudno'

Jedno poslijepodne odmarala sam u svojoj sobi i nisam bila odjevena u redovničko odijelo. Dino je pokucao na vrata sobe, a ja sam mu rekla: 'Možeš ući, ali ne smiješ me gledati, nisam u 'uniformi'. A on je stavio svoje rukice na oči: 'Ali moram ti reći, samo me saslušaj. Nemoj časni Serafini nositi pričest, dok ja ne dođem. Dok se ne vratim iz bolnice'. Vrtić sestara 'Brat Sunce' na Pantovčaku pohađala su i djeca pjevača Marka Perkovića Thompsona koji je znao doći i družiti se s djecom, pjevao bi im uz gitaru. Dino mi je jednom rekao. 'Znaš što, Antonija. Ja mislim, kad bih ja umro… Pa ne bi to bilo čudno. Ako ja umrem, ja ću biti anđeo!' Hrabrila sam ga da će još poživjeti, ali Dino je bio uporan: 'Ako ti ja umrem... Ja volim Ivana Pavla II. i Tuđmana – ja ću s njima gore pjevati. Oni jako vole pjevati - i mi ćemo biti pravi, sretni. Što ima veze ako umrem? Ja ću ti biti anđeo!'

U vremenu boravka kod sestara na Pantovčaku, obavljene su tri transplantacije koštane srži koju je Dino primao od svoje sestre godinu i pol starije sestre Anđele. U nedjelju popodne njegova mama je nazvala s. Antoniju i zamolila je ako može pronaći aloa veru, Dino se gušio od gljivica. Sutradan ujutro pao je u komu. Umro je u bolnici na Rebru. Vjerujem da imamo anđela koji moli za nas“ zaključuje s. Antonija Šilović. Sad je u službi sakristanke u župi Gospe van Grada u Šibeniku. Redovnica je 33 godine. Rodom je iz mjesta Kladnjice, župa Črljevo, općina Kaštela. S. Antonija je u samostanu sestara u Zagrebu djelovala 13 godina. Dvadeset godina je djelovala kao odgajateljica.

Epizoda druga: AMPUTIRANA NOGA – DODANA LJUBAV

„Na primjeru života Majke Klare Žižić, utemeljiteljice družbe Sestre franjevke od Bezgrešne, vidjelo se kako je išla Franjinim stopama. I njen naziv za našu Družbu je bio 'Male sestre – Manjurice'. Narod je to na svoj način izrekao, iz poštovanja se govorilo. To je časno ime. Mala sestra - jer sv. Franjo je osnovao red za koji je htio da budu jednostavani, maleni. Kako se za fratre kaže Fratres minores – Mala braća, tako je s. Klara htjela Sorores minores – Male sestre“ kaže s. Zdravka Gverić, poglavarica te Družbe od 2013. g. Sestre pažnju posvećuju i duhovnim susretima za djevojke i mlade; svake godine u kući matici u Šibeniku imaju obnove za djevojke osnovne i srednje škole iz biskupije i drugih krajeva.

Franjevke udomiteljice

Kao što je primjer Dina, ljudi u potrebi koji nemaju gdje odsjesti kad dođu na liječnički pregled, najčešće je to Zagreb, budu smješteni u njihovu samostansku kuću. „Kod nas imaju besplatan stan, gostinjsku sobu. U Domovinskom ratu primili smo i smjestili kod sebe i muslimanku s kćeri i izbjeglice. Nepoznati kad su zakucali na vrata, primali smo koliko smo mogli. Na Grbavici u Sarajevu mladića Mladena u ratu pogodio je snajper od čega mu je amputirana noga. Majka mu je iz BiH, a otac iz Šibenika. Došli su kod nas u kuću u Zagreb, dok se liječio. Majka je ostala tri godine kod nas, a otac je bio u šibenskom Solarisu s izbjeglicama. Bojali su se kako će Mladen započeti novi život bez noge, a mi sestre smo tražile donaciju da dobije protezu. Dobio je i smještaj u Studentskom domu. Studirao je arhitekturu koju je uspješno završio. Njegovoj majci Jelici sam rekla: 'Vidjet ćete Vi da ćete doživjeti još imati i nevjestu i unučad'. Ona je rekla: 'Iz Vaših usta u Božje uši'. I Bog mu je providio prekrasnu suprugu koja je u njemu vidjela dobrotu, sposobnost. Nije je smetalo što on ima protezu. Mladen je plemeniti, fini gospodin. Mi sestre smo išle na vjenčanje, nosile smo tortu. Bilo je to 1995. g. Sada su roditelji Lane i Lucije. Došli su živjeti u Šibenik, rodni kraj njegovog oca. Lana je pohađala naš vrtić u samostanskoj kući. Žive skladno, imaju atelje kao arhitekti“ pripovijeda s. Zdravka. Življenje njihove Družbe s najpotrebnijima vidljivo je i u pomaganju jedne socijalno ugrožene gospođe koja je imala bolesnog sina. „Svaki dan je dolazila na vrata naše kuće u Šibeniku, mi smo joj davale ručak, jelo. Svima nam je bila draga. Kad smo joj otvorile vrata, ona bi se nasmješila i rekla: 'Joj što ste Vi morali biti lijepi, kad ste bili mladi'. Svima je dijelila komplimente. S. Nevenka, tada časna majka, išla je u njen stan, bio je bez struje, osnovnoga za život. Bilo je važno da svaki dan imaju pojesti ona i sin. Sin je umro u proljeće prošle godine, a ona mjesec dana iza njega. Imamo osjećaja za najslabije“ kaže s. Zdravka. Poručuje djevojakama da se ne ustručavaju, da budu odlučne. „Bog zove! Isus ne prestaje zvati one koji će mu se do kraja posvetiti i služiti narodu, djeci, mladima, starima, bolesnima. Toliki trebaju našu pomoć. Redovnice to mogu na poseban način - više učiniti, više se dati – jer imamo takav stil života, da se možemo do kraja posvetiti poslu kojeg činimo“ zaključuje s. Zdravka Gverić. Nije to posao. Sestre do kraja žive pulseve i impulse srca, koje im je darovano.

Izvor: Ines Grbić/Laudato