Ovo je priča o trijumfu duha nad tijelom. Keko je, nakon teške prometne nesreće, završio u invalidskim kolicima davne 1987. godine, ali to ga nije spriječilo da živi život punim plućima i postane majstor fotografije.

Veselo i bezbrižno djetinjstvo u Trebinju, nemirna duha danas kao i tada, to je Budimir Željko Keko. Pokretniji i brži od velikog broja onih koji mogu a stoje na mjestu i život ih mimoilazi. Keko ga živi. Iako je osjetio što znači koračati, prihvatio je kolica i juri prema novim izazovima. Neizostavan dio njegova života, njegov drugi grad, mjesto gdje često boravi i koje ga inspirira za brojene fotografije je Vela Luka. Javnost i struka prepoznaje snagu i ljepotu njegovih fotografija te je ušao među pedeset najboljih u izboru za "Fotografija godine BIH", 24. siječnja u Umjetničkoj galeriji BIH gdje se izlažu fotografije finalista.

Ovjekovječiti trenutak za vječnost

"Fotografija u mom je životu jednostavno sve", priznaje Keko. "Trenutno sam u fazi kada svijet oko sebe vidim kroz fotografiju. Jednostavno, uvijek je neka fotografija pred mojim očima. Kamera je uvijek prisutna. Često kada napravim neku dobru fotku, zna se dogoditi da je promatram i po sat vremena, ona me ispunjava, popravi mi dan. Nemam neki plan kada radim fotografije. Većinom su nastale spontano. Mislim da su mi portreti najdraži, ali ima tu svega. Digitalna fotografija dozvoljava i pruža velike mogućnosti obrade, ali ne treba pretjerivati. Svatko ima svoj stil i to poštujem. Sama kamera daje mnogo toga da se podesi prije fotografiranja, tako da je i to jedna vrsta obrade. Moglo bi se o tome mnogo razgovarati.

Odrastao sam uz rijeku i uvijek smo imali nešto zanimljivo za raditi, vrijeme bez interneta i facebooka, izrađivali bi splav, odlazili na ribolov. Aktivno sam trenirao plivanje. Često odlazio na takmičenja i osvajao medalje. Ljubav su mi bili i motori, tako sam i dospio u ovaj naš svijet u kolicima. Više se i ne sjećam toga dana, bio je listopad 1987., imao sam 15 godina. Nesreća je bila teška, prema tadašnjim prognozama danas ne bih bio među živima. Mjesec dana sam ležao na granici života i smrti, a nakon šest mjeseci počeo sam pomalo fizički dolaziti u bolje stanje. Poslije nesreće operiran sam u bolnici Risan, Crna gora, i taj period nakon nekoliko dana provedenih u komi bio je nešto strašno, mirovanje u krevetu, duge noći bez sna, bolovi, neizvjesnost i beznađe. Tada sam mislio da je to prolazno, trenutno stanje. Prebacivanjem na rehabilitaciju u Igalo počeo je moj prvi kontakt s kolicima, vježbama i osamostavljivanju. Možda su moje godine i mladost razlog što sam sve te događaje prihvatio kao neku igru i svoju obavezu da je završim i izvučem se kao pobjednik.
Nakon godinu dana konstantnog cjelodnevnog vježbanja otišao sam u Ljubljanu, Soča, na daljnju rehabilitaciju. Tamo je krenuo profesionalan tretman, vježbanje, pripreme za samostalan život, učenje svladavanja prepreka, obuka o samozbrinjavanju od prelaska u kolica, fizioloških potreba kao i individualne, specifične za paraplegiju. U Soči sam upoznao brojne osobe, ostvario prijateljstva i zahvaljujući kvalitetnoj rehabilitaciji i osoblju često sam se vraćao. Nisam imao puno vremena za razmišljanje o vlastitom stanju i posljedicama. Prijatelji, izlasci, putovanja... sve me to tjeralo naprijed. Bilo je teških trenutaka, razočaranja, nervoze, pa ipak nesvjesno prihvaćao sam svoje stanje, paraplegiju i nadvladale su pozitivne misli. Završio sam ekonomsku školu i kako nisam imao uvjeta, a i mogućnosti su bile puno manje nego danas, stao sam sa školovanjem.

Preživjeti ratne godine

Došle su ratne godine i borba za egzistenciju. Radio sam u brojnim diskotekama i noćnim klubovima kao DJ. To mi je dugo vremena bio izvor zarade i način da opstanem. Fotografija je došla mnogo kasnije, iako je uvijek je bila prisutna. Invaliditet mi nije puno odmogao, ali ni pomogao u fotografiranju. Ima situacija kada bih volio fotografirati, ali nisam u mogućnosti prići dobroj lokaciji. To me malo oneraspoloži, ali nadoknadim na nekom drugom mjestu. Moji prijatelji fotografi mi u šali kažu kako sam u prednosti u odnosu na njih jer se nalazim u tzv. međuprostoru, posebno ako fotografiram lijepe žene.
Veliko zadovoljstvo, nezaboravno iskustvo, pričinila mi je škola surfanja na vodi za osobe u invalidskim kolicima na Krku. Imali smo šest dana treninga i sedmi dan organizirano je natjecanje. Upoznao sam nevjerojatne ljude koji su me oduševili gostoprimstvom i usadili mi veliku ljubav prema ovom sportu. Čak sam naručio i dasku za surfanje kako bih nastavio surfati.
Sudjelovao sam u plesnim radionicama na poziv prijateljice Olge Zulović koja je projekt realizirala s partnerima iz Miamia, pozvala me da dođem i vidim kako to izgleda u Trebinju, gdje je održana prva radionica. Naravno da sam prihvatio i ostao sedam dana. Bilo je to nevjerojatno dobro iskustvo. Upoznao sam nove prijatelje i Karen Peterson koja se već trideset godina bavi umjetničkim plesom za osobe s invaliditetom i prava je profesionalka u tome. Uslijedio je poziv u Miami. Nevjerojatno iskustvo, naporan put koji traje 24 sata, ipak to me nije pokolebalo. Tamo smo imali radionice i nastup. U međuvremenu događala se fotografija, na putovanjima puno sam bilježio kamerom i prijatelji fotografi pozvali su me da prisustvujem tečaju fotografije u sklopu projekta "CAMPUS 17" u Arnhemu, Nizozemska. Još jedno predivno iskustvo sedam dana u Arhnemu i Amsterdamu. Uslijedio je još jedan poziv iz Miamia i novi performans. Radionica u Herceg Novom s Karen Peterson Dancers Miami i Perform Ars International, iz Podgorice u sklopu projekta 'Bez granica - inkluzija, kultura i umjetnost'.

Fotografija i egzistencija

Poslije toga ista ekipa i radionica u Sarajevu, Karen Peterson, Dancers Miami i Tanzelarija Sarajevo u sklopu projekta 'Dance for four'.
Barijere u mome životu ne postoje, kao ni prepreke, to je stvarnost koju treba prihvatiti, ublažiti i zaobići. Naravno da ima problema, društvo je takvo da mi osobe s invaliditetom nismo interesantni, moglo bi se puno bolje, ali život treba živjeti.
Planovi za budućnost su neizvjesni, fotografija je u prvom planu, moja ljubav i preokupacija, radim na nabavci opreme. Sve je vezano uz novac i skupo, pa to ide teže. Fotografija i egzistencija, fokus mi nije komercijalizacija, još učim i radim na kvaliteti fotografija. Konkurencija u ovom poslu je zdrava i poželjna, nema pretjeranih tenzija, jednostavno pokažeš što znaš. Postoje ljudi koji prate moj rad, angažirali su me na nekoliko projekata, tako da su se otvorile nove mogućnosti. Moram reći, iznenađen sam koliko ima mladih i dobrih fotografa. Istovremeno savjet starijeg i iskusnijeg kolege uvijek je dobrodošao.
Održao sam tri samostalne izložbe te sudjelovao na nekoliko klupskih. Na zadnjoj sam osvojio prvu nagradu za kolekciju fotografija pod nazivom 'Quatro fumare' , to su bili portreti. Četiri moje fotografije bile su izložene u Miamiu, u Miami Dade County Auditorium, u sklopu jednog performansa.
Moje fotografije su jednostavne, bez nekih velikih razmišljanja, jer to su momenti iz stvarnog života s ulice i nema tu neke specijalne poruke, ustvari, poruka ljudima bi bila da uživaju u trenutku i dopuste da im fotografije ispričaju priču o sebi", zaključuje Keko.
Mnogobrojne fotografije Budimira Željka Keke možete vidjeti na fb stranici Budimir Zeljko fotokeko, a slobodno ga kontaktirajte i na mail bkeko_no1@yahoo.com, želite li da fotografira vas ili događaje koje ćete sačuvati vrhunskom fotografijom. Uostalom, o kakvom je meštru riječ svjedoče fotografije koje objavljujemo u galeriji.

Božica Ravlić

Izvor: http://www.in-portal.hr/clanak/moja-prica-budimir-eljko-keko