Teško je pjevati o ljubavi, a još teže o onoj koja nije završila onako kako se htjelo; o prošloj, neuspjeloj, bivšoj. Ako čovjek ne gaji duhovne vrijednosti, osvrt na takva životna iskustva, znade biti buntovan i agresivan, depresivan i fatalističan; odnosno takav da u slušatelju budi beznađe i promiče pogled na život kao na limitirani prostor za radost; kao na determiniranu nepravdu. Svi smo se naslušali takvih jadikovki, i možda se postovjećivali s njima. Možda su nas, takve ne-duhovne i pesimistične pjesme, znale još više gurnuti u beznađe i bunt? U tim trenucima, a da toga nismo ni bili svjesni, upijali smo od dubine - ili još češće - od plićine duha stihokpelca ponešenog moćnim glasom nekog jednako tako ne-duhovnog estradnog obrntika. Stoga, dugo mi se nameće pitanje o važnosti prisutnosti duhovnih; produhovljenih glazbenika, koji će pjevati o ne-duhovnim temama: zaljubljivanju, susretu, rastanku... Predragocjeno je čuti takve tekstove i glasove, koji, nastavljajući se na naše priče, podižu pogled gore, i potiču na nadu i optimizam, koji oktiravaju dubinu i ljepotu dragocjenosti života.

Iako nisam glazbenik - i nemam tog dara - smijem i moram govoriti o duhovnoj dimenziji ljubavne glazbe. Pa evo: duboko sam uvjeren kako duhovni ljudi moraju imati što reći o svakoj stvarnosti života. Tako u slikarstvu, filmu, knjiženvosti, dramskoj umjetnosti... Jako je pogrešno i štetno što se kršćani, vjernici, malo više ne odvaže govoriti o svagdašnjem životu na način kako ga vidi, bez da nužno spominju Isusa, Mariju, Oca, Euharistiju, oproštenje grijeha, Božju Milost, itd. Jer, zapravo, ni u realnom životu to nije naša tema niti desetinu naših razgovora i promišljanja.

Kako će ta umjetnost izgledati, teško je dokučiti. To je posao svakog umjetnika, da svaki od njih da svoj izraz i doprinos. Ipak, ovih dana je zabljesuo jedan takav glazbeni uradak: Alan Hržica otpjevao je pjesmu „Žena posebna“. Riječ je o bivšoj ljubavi koja je, očito, sretno udana, ima djevojčicu, i živi u srentom i mirnom braku. On, kao njen bivši deško, rado je se sjeća kao jedne žene posebne. To sjećanje u njemu budi samo pozitivne emocije. Zdrav i otvoren za život, sređen i siguran u svoj drugačiji put, ipak u sebi pronalazi zdravu doborhotnu prijateljsku ljubav prema toj ženi. Traži je i susreće je... ali, bez tipičniih srcedrapajućih bolnih drama: sasvim čisto i pozitivno, sretan je što je ona dobro, i slobodan je krenuti dalje u život. Ne mora ništa iz prošlosti križati, niti se boriti da je vrati. Sasvim je na zemlji, ide svojim putem u srcu noseći svu svoju povijest, i vjerom svu svoju budućnost.

Poznajem Alana. I iznenađen sam kako se ovdje uspjela ocratati sva njegova duhovna dimenzija. Jedna tema obrađena na sasvim nov način; našoj, a možda i stranoj estradi skoro stran i nepoznat. Bilo je potrebno moći duhom nazrijeti mogući život. To proizilazi iz iskustva vjere, iskustva opraštanja – koje autor pjesme očito sam doživljava i čini. I proizlazi to iz iskustva slobode koja po tom opraštanju dolazi; iz iskustva kako je sva ljepota života uvijek ispred nas, kako joj tek dolazimo ususret – i ona nama, svim pogrešnim procjenama i planovima unatoč.

Duhovno iskustvo, pozitivna duhovna dimenzija svadašnjice života, itekako nam je potrebna u svim sferama duhovnoh djelovanja, što umjetnost svakako jest. Kako bi moglo izgledati jedno takvo slikarstvo, dramska umjetnsot, književnost, još uvijek nam je nedovoljno poznato.

Kad papa Franjo kršćanima govori kako moraju izići na ulice, siguran sam, to podrazumijeva i ovo što je učinio Alan Hržica: odvažno i pozitivno zapjevati u bivšoj ljubavi, i usuditi joj se reći da je Žena Posebna, i pri tom svim srcem vjerovati u novi put vlastite radosti. Potpuno kršćanski, bez i jedne riječi iz molitvenika ili sa svete Mise.

Bilo bi dobro da ova pjesma, ŽENA POSEBNA, ide dalje, te stoga glasam za ovu pjesmu, i želim je vidjeti kao novu paradigmu ljubavne glazbe.

http://www.vecernji.hr/cmc-top-lista/glasujte-za-novi-prijedlog-cmc-top-30-nacionalne-top-ljestvice-915514

pater Ike