Što je muškarac bez krunice?
Via Ljubav
Zastao sam na trenutak. Buka je jednostavno bila prevelika, a probijanje kroz masu je postao borilački sport tako da mi je trebao mali time-out. Slušalice su postale dio mene, pogotovo u ovo doba kada ljudi imaju potrebu u tramvaju pričati kako su se noć prije napili, ili kako se ona Ivana usudila obući crvene štikle na plavu haljinu, ili kako je dotična prekinula s momkom nakon puna četiri dana velike ljubavi i Facebook zaruka... Slušanje Gibonnija jednostavno je bilo puno kvalitetniji izbor od slušanja tramvajskih priča za rubriku "Vjerovali ili ne" u nekom lošem tinejdžerskom časopisu. Ljudi su divljački žurili, vrećice su im bile pune, glave vjerojatno u mislima o darovima i ručku i, što je meni bili najzanimljivije - nigdje osmijeha. Ljudi kao da su postali roboti (i robovi) ovog božićnog vremena... I onda, tračak nade.

Radost u osmijehu mališana

Kao mala zraka sunca koja se probila kroz tmurne zimske oblake, pojavila se Ljubav. Iako ima tisuću oblika i lica, ovaj se put pojavila u malom djetetu. Svu tu buku, sav taj kaos glavnog zagrebačkog trga, pobijedio je osmijeh jednog mališana. Stajao je ispred onog velikog bora, divio mu se i skakao, mahao i dizao ruke ne bi li možda dohvatio vrh. Iako nemoguća misija, njegova zaokupljenost borom i radost na licu nisu nestajale. Za njega nisu postojale brige oko darova, niti mu je vrijeme išta predstavljalo. Čisto sumnjam, iako je imao kojih sedam ili osam godina, da mu je i to što nije u školi predstavljalo radost ili možda tugu. On je živio za taj trenutak i htio ga je u potpunosti iskoristiti.

Najveći dar

Zamrznuh u svojoj glavi tu sliku trga i odrezah sve nepotrebno u njoj. Izbrisah sve i ostavih samo to dijete i bor. Tu radost trenutka koje djetetu nitko ne može oduzeti. Odrasli ponekad, u silnoj užurbanosti ovoga svijeta, zaborave na te trenutke bezbrižnosti. Zaborave na ono što ih čini najsretnijima. Zaborave na svoje bližnje. Zaborave im DATI VRIJEME. A upravo je ono najveći dar koji bi svi mi trebali jedni drugima poklanjati u ovo božićno vrijeme. Jer, u ljubavi između mladića i djevojke neće toliko pomoći ni bombonijere, ni ruže, već pozornost, pažnja i briga jednog o drugome. Djetetu je sigurno potrebnija roditeljska igra nego novi autić. Baka je sretnija kad s njom pečeš kolač nego kad joj kupiš nove papuče jer ionako se njima ne može hvaliti susjedama, već se hvali i ponosi svojim unucima... U tim trenucima s bližnjima moramo zaboraviti na svoje male sebičnosti i dati njima svoje vrijeme i svoje srce. Jer dajući sebe drugome, postajemo ispunjeni i Bogu savršeni. Zapravo, dobivamo više nego što dajemo. Dobivamo iskren osmijeh onog drugog, dobivamo zahvalan pogled, dobivamo Njegovo prisutstvo.

Uhvatimo kuglicu dobrote

Kad god darujete svoje vrijeme, činite žrtvu, a žrtva je bit ljubavi. Sjetimo se Krista koji nas je toliko ljubio da je učinio najveću žrtvu i dao svoj život za nas. Darovao nas je svojim životom, a mi mu uzvraćamo time da nam je materijalno postalo vrijednije od vremena provedenog u obitelji. Postalo je važnije biti viđen, biti na dobrom glasu kod susjeda jer imamo najokićeniji bor, nego to što se cijela obitelj našla oko stola. Poanta Božića ne bi smjela biti žrtvovanje pokoje kune iz novčanika, već radost tog posebnog vremena u krugu naše obitelji. A radost nije daleko. Nekad je dovoljno pogledati svijet očima onog mališana s trga i, kao on u želji da dohvati vrh bora, skakati prema Njemu da uhvatimo kuglicu Njegove dobrote i milosti.

Božićna slika trga je svake godine ista. Učini je ti drugačijom, učini je ljepšom već sada. Nabaci osmijeh, raduj se susretu koji te čeka, živi za tu Ljubav. Daruj vrijeme ljudima oko sebe. Daruj vrijeme sebi! Daruj vrijeme Njemu! I nemoj skretati s tog puta. To je put koji te vodi u radost, put koji te vodi zajedništvu, put koji te vodi Gore...

Autor: Marko Barišić

Izvor: http://www.pastoralmladih.hr/Kolumne/Via-Ljubav.aspx