Opširan intervju s Prelatom Opusa Dei objavljen u milanskom “Corriere della Sera”, najprodavanijim talijanskim novinama, 15. prosinca.

02 siječnja 2014
Što Opus Dei misli o Papi Franji? Kako je jedna od najraširenijih i najutjecajnijih institucija u Katoličkoj crkvi prihvatila izbor ovog isusovca s njegovim iznenađujućim inicijativama?

Prihvatili smo ga s velikom radošću (Prelat Opusa Dei, biskup Javier Echevarría, odgovorio je sa smiješkom) i u svojim molitvama stavio sam nakanu Sv. Ignaciju Loyoli, osnivaču isusovačkog reda, čiji su apostolski plodovi blago cijele Crkve, da se zauzima za papu Franju. Osnivač Opusa Dei iznimno je cijenio tog sveca. U jednoj od svojih knjiga, Putu, obraća mu se šest puta, čak i koristeći nadimak Ińigo.

Hajde da okrenemo pitanje. Što Papa misli o Opusu Dei? Već Vas je dva puta primio u audijenciju. Ljudi kažu da je privržen osnivaču, sv. Josemariji. Je li to točno?

Sveti Otac je izrazio svoju radost i dao mi blagoslov za apostolski rad Prelature s kojim je dobro upoznat. Između ostalog i radi toga što je kao nadbiskup Buenos Airesa bio u kontaktu s raznim vjernicima Opusa Dei. Također je vrlo dobro upoznat sa Sv. Josemarijom. Prije nekoliko godina, ovdje u Rimu, posjetio je njegovu grobnicu i ostao u molitvi 45 minuta. To je očiti znak koliko je intenzivna i darežljiva molitva onoga koji je sada Petrov nasljednik.
Papa Franjo od prvog se trenutka pokazao kao “revolucionarni” Pontifikat, sposoban iznenaditi svojim odlukama.

I odmah su ljudi u papi Franji prepoznali vjerodostojnog svećenika koji se mnogo moli i pažljiv je prema brigama ljudi ispred sebe. U isto vrijeme, živi svoj život asketski. Želi dublje živjeti prelijepu sliku Benedikta XVI, koji je težio tome da Crkva postane više poput doma u Nazaretu. Da bi to postalo stvarnost nije se dovoljno samo odreći materijalnih dobara (neka od njih su potrebna za posao i obiteljski i društveni život). Kako nas papa Franjo uči, trebamo istinski voljeti vrlinu siromaštva.

Papa je od početka govorio o Crkvi koja je “siromašna među siromasima”, koja ide na periferije i on se sam odlučio na umjeren stil života. Kako na sve to gleda Opus Dei na koji, pravedno ili ne, većina ljudi gleda kao na organizaciju koja nije usmjerena potrebama siromašnih?

Stvarnost je malo drugačija, Opus Dei je u 30-ima rođen na periferiji, u najsiromašnijim četvrtima Madrida. Od tada mnogi su ljudi diljem svijeta nastavili pomagati siromašne i bolesne, potrebite muškarce, žene i djecu, u New Delhiju i Manili, Manchesteru i Kinshasi. Dopustite mi da pojasnim da Opus Dei nije samo za bogate. Mnogi vjernici Prelature, u raznim dijelovima svijeta, teško spajaju kraj s krajem, nemaju dovoljno novca da bi platili račune na kraju mjeseca i tom se izazovu trebaju suprotstavljati hrabro i s vjerom, bez da oko tog rade veliku buku.

Papa je, iako mu prva godina pontifikata još nije završila, već donio važne odluke koje se tiču njegovih suradnika, s jasnom namjerom da, bez obzira na doživljeni otpor, reformira kuriju. Također napreduje s odlukama vezanim uz financijsku transparentnost i reformu IOR-a (Vatikanske banke). Koji je vaš pogled na tu strategiju?

Uloga je Svetog Oca, a ne moja, suditi koji su tu prioriteti. Kroz moje osobno iskustvo mogu reći da mnogi ljudi rade u Svetoj Stolici s velikom predanošću. Ali bez sumnje reforma je uvijek potrebna: bez obzira koliko ljudske strukture mogu djelovati organizirano, nisu nikada na razini koja je potrebna da se izvrši misija širenja Evanđelja u cijelom svijetu. Radi toga, kako Papa mudro kaže, važno je da ne pobrkamo Crkvu s nevladinom organizacijom. Crkva bi uvijek trebala biti utemeljena na vjeri u Krista, kao njegova vjerna Supruga.

U istoj liniji s Ivanom Pavlom II i Benediktom XVI, papa Franjo inzistira na potrebi za novom evangelizacijom. Kako Opus Dei odgovara na taj poziv?

Papa Franjo pomaže cijelom svijetu da stavi prioritet na kulturu bivanja, života, nasuprot kulturi imanja koja povremeno guši ekonomski razvijenija društva. Govori o svetosti u svakodnevnom životu: žena koja brine za svoju djecu, muškarac koji radi kako bi stavio kruh na stol, bolesni. Zapadni svijet treba ponovo otkriti tu vrstu svetosti. To nije put za nekoliko privilegiranih: to je poziv koji naš Bog upućuje svim muškarcima i ženama. U zemljama s kršćanskom tradicijom, Opus Dei (kroz svoje aktivnosti duhovne formacije) nudi put ponovnog otkrivanja vjere u našim svakodnevnim zanimanjima. Nova evangelizacija znači: ponovno u kršćanima (koje se povremeno takvima smatraju samo radi svojeg kulturnog konteksta) zapaliti plamen življenja vjere i osobnog odnosa s Bogom.

Papa Franjo je govorio o Crkvi kao o “poljskoj bolnici” nakon bitke, koja bi se trebala brinuti i o onima koji su imali pobačaj ili su razvedeni. Po rasporedu 2014. održat će se Sinoda o obitelji i Papa je poslao upitnik u kojem traži od biskupa njihovo mišljenje o tim pitanjima. Kakva je pozicija Opusa Dei u tim pitanjima?

Danas mnogi ljudi prolaze kroz teške patnje na svom poslu i u društvenim odnosima, čak i unutar svojih obitelji. Kao kršćani mi smo pozvani odgovoriti, vidjeti druge Kristovim očima, ispunjenim ljubavlju i milošću. Kada kršćani pomažu prijatelju to je kao da Krist gleda bolesnu osobu koja treba biti izliječena. Sinoda o obitelji će nam biti poticaj da ponovo otkrijemo ljepotu ljubavi i vjernosti, obiteljsko okruženje koje je izgrađeno riječima i gestama služenja onima koji trpe rane u tim područjima života.

U intervjuu objavljenom u ovim novinama, predsjednik pokreta Focolare, Maria Voce, tražio je da ženama bude dana veća uloga u Crkvi. Da li se slažete s tim?

Naravno. Jer, kako nas je Sveti Otac podsjetio, Crkva je žena: samo se trebamo sjetiti uloge naše Gospe. Pitanje o ulozi žena nije novo i žene su imale važnu ulogu u razvoju Crkve. Nadalje, Opus Dei je uvijek smatrao da žene igraju središnju ulogu u životu Crkve.

Što je, po Vašem mišljenju, uloga i odgovornost vladajućih s obzirom na krizu koja već godinama trese zapadni svijet, posebno zemlje poput Italije?

Mislim da je važno da ne svalimo svu krivnju na vladajuće. Prvo moramo pitati sami sebe što svaki od nas čini svakodnevno bez obzira na našu ulogu u društvu. Ne možemo prebaciti odgovornost samo na druge, na one koje smo izabrali da vladaju i kojima uvijek možemo predavati naše zahtjeve. Prvo se trebamo upitati kako mi živimo, kako radimo, kako se slažemo s drugima, sa svojim obiteljima. Potrebna je predanost svih nas kako bi izašli iz krize, a ne samo vladajućih.

Izvor: http://hr.opusdei.org/art.php?p=56625